Autostoperov vodič kroz galaksiju

27.04.2017.

.

https://www.youtube.com/watch?v=FHtbh3Ma620

22.04.2017.

.

Nedavno sam se sjetio pjesme
Kad bi svi...
pa sam zaboravio na to da su sada dosli neki novi klinci.
 

23.03.2017.

.

 
Ostajemo stranci zauvijek.
 



08.03.2017.

.

Smijesni trenuci u danu:
 
 
    U trgovini autodijelova:
 
- Dobar dan, imate li taj dio za taj auto?
- Tu ne, ali moze se naruciti, kosta toliko.
- Mozete li reci koja je firma?
- Original!
- Pa jel ima naziv tko proizvodi?
- Original! (i kaze naziv firme koja proizvodi aute)...
- Znaci ne proizvodi netko drugi dijelove za njih, nego bas oni?
- Pa velim original. Samo njihove dijelove imamo.
- Mozete li napisati na papir sifru proizvoda ili broj tako da provjerim.
- U redu. (uzme papir, napise samo naziv dijela za koji sam pitao i pruzi mi to)
- Pa napisite proizvodjaca i broj.
- Pa original proizvod!

    Nekoliko minuta poslije u istoj trgovini:
 
- Dobar dan, narucio bih taj dio za taj auto.
- Doci ce mozda sutra iza tri. Kosta toliko.
- Jel to original ili...?
- Zamjenski (i kaze naziv druge firme koja proizvodi zamjenske dijelove), nemamo originale...
 
 
    U fotostudiju:
 
- Dobar dan! Imate li mozda negative?
- Sta?
- Negative?
- Mislis filmove?
- Da.
- Jok!
 
 
    U vecoj trgovini stojim pokraj police sa stvarima. Dodje neki covjek ispred mene i gleda. U prolazu mu se javi drugi covjek i pozdravi ga, pa pogleda mene i kaze mu:
 
- Sin ti je super.
- Aha.
 
  Drugi opet mene pogleda, pa kaze prvome:
 
- Sin ti je super. Sin ti je za pet.
- Aha.
 
Taj drugi covjek onda ode, pa se nakon desetak sekundi prvi mrko okrene prema meni i ode.
 
 

03.01.2017.

.

Zivjeli jednom djecak i djevojcica u kucici od sna. Bilo je to davno i ostalo mu je samo blijedo sjecanje na njenu dugu raspustenu crnu kosu, koju je htio pogledati jos jednom, ali nije uspio. Tada je shvatio kako brzo sve prolazi. Sjecao je se puno godina nakon toga, pa i kada vise nije bio djecak. Kratkih isjecaka iz razgovora, drzanja za njenu ruku, ohrabrivanja da nastavi, njenog osmjeha i kolutanja ocima na njegove gluposti, njenog pazljivog slusanja dok je pricao o svojim planovima... Ovdje se brzo zaborave neke stvari, kao da im je zaborav dobrodosao tako da ih ne podsjeca, a one koji pamte smatraju cudacima. Ponekad bi pitao druge koji su ju poznavali jel se sjecaju nje, ali oni bi odmahnuli rukom smatrajuci je cudakinjom. Cudno je biti normalan. S vremenom je bilo sve manje takvih. Vanjstina se promijenila, dosli su neki novi klinci. Zivjeli jednom... Bilo je to davno, pa vise nije vazno.
 

30.12.2016.

.

Kada nema njeznosti, samo me zagrli.
Kada nema ljubavi, uz mene ostani.
 

01.12.2016.

.

Hladnoca. Mozda nismo sami na svijetu.
 

17.11.2016.

.

    Sutra je bio novi dan. Jutro me je pronaslo miljama daleko, uz milion neizrecenih stvari. Sada... dok mjeseceva svjetlost obasjava nebo iznad mene, prisjecam se svega.
 
    Brzo sve prodje. Juri se za nekim ciljem, pa se shvati da nema smisla i nadje se drugi, pa onda umjesto njega treci i tako dalje, neprestano pokusavajuci, dok se ne umori, pa se legne i odmori, pa se onda ustane i opet ispocetka. Prestane se razmisljati sto ce biti ili sto je bilo, nego se pokusava zivjeti u sadasnjosti. Onda se pokusava prezivjeti, a nakon toga postane svejedno. Mozda nije vazno jesmo li sto uspjeli ili nismo, nego koliko smo se trudili. Koliko smo se trudili za ispravan cilj, koji onako premoreni i bezvoljni napokon pronadjemo nakon mnogo pogresnih.
 
    Ne javlja se, ali nadam se da je dobro. Hm, onaj osjecaj kada nemas nista za dati.
 
 

14.11.2016.

.

Sve je manje stvari koje me podsjecaju na proslost. Neke sam cuvao, pa sam kasnije odustao, jer bi s vremenom to nesto sto sam pazljivo cuvao bilo pretvoreno u smece ili ishlapilo. Sitnice koje zaustave trenutak, gdje vrijeme istovremeno prodje prebrzo i uopce ne tece. Gdje se pojavi bol. Nisam vise mogao durati bol, pa sam odustao. Zadnje sam razmisljao o patnji. Ljudi vecinom bjeze od nje. Prave se kao da je nema, a opet, pomocu patnje se moze puno toga postici. Na primjer, kada se naporno radi kako bi se nesto postiglo. I onda s vremenom, u naletima veselja i tuge, kada se ne veze ni za jedno ni za drugo zbog prolaznosti, trazeci nesto stabilnije, smislenije, kada postane svejedno. Veselje dodje i prodje, tuga dodje i prodje. Mozda djeluje hladno, ali tada se moze puno bolje razmisljati, toliko da se na neki nacin prestane premisljati i puno brze se donese odluka, slijedeci smislenost. A ni nemas s kim popricati, cudno bi te gledali. Moze se samo sutjeti, onako s puno razumijevanja, s nekim tko je prosao kojesta pa mu ne treba puno rijeci.
 
Trebao sam vise pricati s njim. Nisam znao da ju je toliko volio. Imao sam svojih sranja, pa nisam bio pricljiv, nisam bio ni sav svoj. Nisam ni znao da ga vise nema.

Djelujem zabrinuto. Sutljiv. Zadnjih godinu dana sam jako ostario, vise nego proslih nekoliko godina. Kazu sto covjeka ne ubije da ga to osakati. Kada zaboli, iskljucim se i ne postojim. Pa nastavim kada popusti. Kada nestane strah od patnje, onda manje boli. Moze se stati i dobro razmisliti, bez one zbrkanosti kakva je bila prije gdje se cijelu noc razmisljalo i pred jutro doneslo rjesenje pa nakon budjenja bilo sve drukcije. Smirenost. Mir. Kao mirni dio u sredini uzburkanog vrtloga. Tada se shvati da ima pametnijih stvari za razmisljanje. Da se moze nesto pametnije napraviti.
 

07.11.2016.

.

Kazu mi da sam zbrkan i zaboravan, kao da sam zaljubljen, ali ne znaju u koga. A ustvari, samo sam umoran. Onda me pitaju da jel sjedim i razmisljam, pa im odgovorim da samo sjedim. Nema zivota od sjecanja.
 

03.11.2016.

.

enna nisam tvoj seen

30.10.2016.

.

U zadnje vrijeme se osjecam preumorno. Na primjer, legnem na spavanje pa nakon nekoliko minuta shvatim da lezim i nakon toga smirenije nastavim drijemati. Onako, bude mi lakse kada shvatim da je vrijeme za spavanje. Onda se probudim i jednog trenutka shvatim da lezim, a drugi je datum, pa se coek zapita kako je to moguce i onda shvatim da sam se nekoliko sati nakon onog prvog shvacanja ustao jer je poceo novi dan koji je cijeli prosao u obavezama toliko da ni ne znam jesam li bio budan ili nisam... nakon cega opet smirnije nastavi drijemati jer je vrijeme za spavanje. Onda u pauzama odem nakratko procitati vijesti tako da i ono malo pameti sto je ostalo nestane u glupostima. Hrkljus.
 

14.10.2016.

.

(...) Ali, jesen je. Dolazi zima. Nije vazno kakav sam, smiren, kao da cekam. Da, niceg nije bilo i nicega nema, jasnog i sigurnog, ali nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno i potpuno, osim mozda vremena, ali ni to nije sigurno. Znam da u svijetu ima puno na pola otvorenih prozora u koje kuca jesenji vjetric, suncevih odbljesaka na popularnim "tac" uredjajima i u vodi, praznih klupa u parku, besmislene gomile i tmurnih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika, pa je onda mozda i dobro sto je ovako ispalo. Znam da se svuda i svagda moze javiti ona, sada zena koje nema. Samo da ju opet ne zavolim! Ustvari, to nije bila ljubav, nego opsesija ili dugotrajna zaljubljenost. Napisao bih - hepi end, ali sada taj pojam ima potpuno drukcije znacenje nego kao nekad prije. Ili samo tri tockice, pa mozda nekada nastavim ili pocnem pisati nesto drugo...
 
p.s. ponekad citam svoje prijasnje tekstove i ispricavam se ako su djelovali lose na nekoga, jer mi to nije bila namjera.
 

23.09.2016.

.

Oblaci su plovili na jug.
Ja sam ih samo mirno promatrao.
Vise nisam imao kud.

 

05.09.2016.

.

https://www.youtube.com/watch?v=H7YntoZAOpE
 

01.09.2016.

.

Vi koji me citate, imate mi mozda kakva pitanja u vezi tekstova koje sam pisao, ako nesto niste dobro shvatili pa vam je ostalo nejasno ili vam se neki posebno svidio ili slicno tome?
 

23.08.2016.

.

Hladno je.
 

18.08.2016.

.

    Prije nekoliko mjeseci sam poceo ovako pisati recenice, odvajajuci ih na pocetku tako da se lakse citaju. Primijetio sam da su se nekada davno tako pisale u knjigama, pa mi se to svidjelo. Nedavno sam primijetio da malo po malo i drugi pocinju tako pisati. Mozda nekad i uspijem izostaviti ovaj dio teksta, kao da ga nema.
 
    Prije nekoliko mjeseci sam se probao prisjetiti kako je sve pocelo. Ustvari, ne sami pocetak, onako opcenit, nego onaj dio sto se tice osjecaja, kada su postali jaki. Sjecam se da sam prije nekoliko godina lezao na krevetu. Mislim da je to bilo jednog januara. Kada sam mislio da je sve gotovo i da cu razmisljati o obicnim svakodnevnim mislima. Lezao sam i boljelo me u grudima. Bol se pojacavala i pojavljivali su se udari. Onda je preslo u glavu i pocelo udarati. Vjerojatno bi za nekoliko minuta bio gotov, ali... pomislio sam na jednu djevojku i bol je prestala, pa se opet vratila kada bih prestao razmisljati o njoj i onda opet prestala kada bih nastavio razmisljati o njoj i prepustio se osjecajima. Prihvatio ih. Tada sam mislio da je razlog loseg stanja taj sto sam se odupirao mislima prema njoj. Na neki neodredjen nacin mi je bila privlacna. Ne po izgledu ili ponasanju ili slicno tome, kao sto se privlace normalni ljudi, nego po osjecajima. Mogao sam shvatiti ono sto opisuje. Dosta toga sam i ja htio napisati na isti nacin, dok sam citao njene tekstove. Vratio sam se u taj dio sjecanja i poceo drukcije razmisljati nakon cega se pojavilo slicno lose stanje, pa sam se suocio s tim.
 
    Vise ju ne sanjam. Ne razmisljam o njoj. Ponekad je se sjetim. Sjetim i nastavim kao da nista nije bilo, jer... nista ni nije bilo. Kao sto prestajem pisati i ovaj dnevnik, koji stoji samo kao uspomena na dogadjaje u stvarnosti dok je bila malo ljepsa, dok sam za to vrijeme ovdje opisivao svoje snove misleci da je teska. Kada je se sjetim tada pomislim sto bi bilo kada bih joj presao polako prstima niz ruku jedva je dodirujuci. Shvatim da ne bi bilo nista, prestanem glupo trositi vrijeme i vratim se u stvarnost.
 
    Prije nekoliko dana sam vidio staru plocu. Na njoj je bio naslov pjesme "Budi kao more". Shvatio sam da vec dugo vremena ne slusam nikakvu muziku. I da sam prije koji tjedan napisao stih iz nje ovdje.
 

04.08.2016.

.

Mozda sve ovo samo sanjam.
 

01.08.2016.

.

    Ti ćeš nać pravi put jer ja to znam, kao što si nekad mogla sa osmijehom mi reći da ostanem sam. Davno je bilo...
 

20.05.2016.

.

Zanimalo me kako cu reagirati. Zanimalo me jesam li uspio.
 
Dosao je odgovor kojeg nisam ocekivao.
 
Nista, samo miris pisma kojeg sam dobio prije oko trinaest godina. Pismo je odavno izgubilo miris, a i ja sam zaboravio kakvog je bilo mirisa, ali jedino sam to osjetio i prisjetio ga se.
 
Odgovorio sam i nastavio s obavezama.

Ponekad zastanem, pa zamislim da su tu oni kojih vise nema. Osmjehnem se.
 
Htio sam ju pitati jel se ponekad nasmijesi, onako iskreno, ali nisam.
 
Predpostavljam kakav bi bio odgovor, pa nije vazno.
 
Kazu da sto nas ne ubije, da nas to osakati.
 
Soumazgoon...
 
 

16.04.2016.

.


 
 

20.12.2015.

.

Ne budem više pisao. Hvala dobronamjernima na savjetima i što su mi bili podrška.
 
 

13.12.2015.

.

Dok sam išao u osnovnu školu, pisali smo zadaćnice. Prva tema je bila ljubav. Sjećam se da sam dobio odličan i da je razrednica pred razredom pročitala cijeli moj tekst, kojeg su druga djeca ljubomorno slušala i čekala da što brže završi. Nije čitala od drugih učenika, samo moj. Tada sam valjda znao što znači ta riječ. Sada znam da sam jako daleko od nje. Između smisla i želja, napinjem se da istovremeno idem i jednim i drugim putem, a ustvari ne idem ni jednim ni drugim putom. Suprotnost. Onda stanem i pogledam jedne kako veselo plešući koračaju kroz pijesak prema provaliji i druge koji se tužno stenjući uspinju kroz trnje i kamenje. Koji sam ja idiot...

06.12.2015.

.

Prekriženi krampus. Mirno je, iako će uskoro vatromet.
 
Balkon. Topli čaj. Odmaram se. Tišina je, pa uživam. Opu
štena vedrina.
 
 

19.11.2015.

.

    Jucer ili ne znam vise kojeg dana, jedna me pjesma podsjetila na djevojku koju sam jako volio dok sam isao u srednju skolu. Bila je posebna po tome sto nije bila kao druge djevojke. Razmisljala je svojom glavom, ne osvrcuci se na misljenje drugih, makar to bile i pogresne odluke. Cesto je bila sama u hodniku. Pokusao sam se sjetiti kako se zvala. Trebalo mi je malo duze vremena. Ironija je u tome sto njeno prezime podsjeca na nadimak druge koju sam volio dugo vremena, izgledom i ponasanjem razlicitom. Onu prvu sam znao gledati dugo vremena, kako zamisljeno stoji ili sjedi na hodniku. Zamisljao sam da odem kupiti cokoladu, pa joj pokoniti, tako da se malo razvedri, ali jedva sam tada imao za pecivo. Mogao sam ju uveseliti samo pjesmom. Hm, uvijek sam birao razlicite djevojke, da nisu iste kao prosle, ni po izgledu, ni po ponasanju. Sada bih vjerojatno drukcije provodio te dane. Ah, otisla proslost u vjecnost, trebao bih biti vise kul u sadasnjosti, jer buducnost nije vazna. Ona druga je pocela ponovno pisati, ali ne znam sto i izbjegavam predpostavljati. Sinoc sam razmisljao o tome koliko sam vemena provodio uceci, a nisam to sve mogao ostvariti, a s vremenom sam puno toga zaboravio. Sada mi treba neko vrijeme da se sjetim kako se zove druga. Zaboravio sam. Oslabio sam, a imam puno toga za napraviti i razmisljati. Bas je tesko biti kul.

18.11.2015.

.

    Jos uvijek sam tu. Ne znam zbog cega. Ustvari, znam. Koristim nesto o cemu sam dugo vremena razmisljao, dok jos postoji, i prisjecam se. Mislim da nisam nikada napisao blog onako kako sam planirao, tj. da ima neki raspored, lako razumljive recenice i smisao. Hm, kako se okolina brzo promijenila tokom ovih nekoliko godina. Izvana, a ljudi iznutra. Ponekad sam se htio javiti nekim starim blogerima, ali ne znam sto bih napisao, pa odustanem. Dosta njih sam zaboravio. Mnogi vise ne pisu. Nekih vise nema.
 
    Puno puta sam dosao, pokusao nesto napisati, pa obrisao i otisao. Ovo je prvi blog da sam vecinu tekstova ostavio, iako sam nekoliko puta imao volju da to sve obrisem. Nema smisla brisati. Osim toga, lakse uocim promjene ili probleme koji nisu lako shvatljivi.
 
    Mozda sam smireniji, stabilniji nego prije. Stariji. Ucenje na greskama.
 
    Koji glupi tekst...
 
 

12.11.2015.

.

Željeznički kolodvor.
"Vremena su teška, ali moderna".
Stara baba čeka, žvače žvaku
i gleda taj natpis na zidu.
Da se čovjek zamisli...
 
Kako bih se trebao osjećati?!
...kada mi netko zlonamjeran kaže:
"Nasmiješi se, najgore tek dolazi."
 
Trebao bih se uozbiljiti i biti svoj. A ostali nek se jebu. Nema više zemlje za stare. Koji idiotluk...
 
 
Idem na vedrije teme. Hm... Zadnjih dana je ugodno vrijeme.
 
 



12.11.2015.

.

Svaku tvoju riječ sam volio,
mada ništa nisam razumio.
I nikad više nisam mogao tako,
kao što sam tada umio.
 
Iza betonskih zidova oči ti ne vidim.
 
Što te briga gdje živim?!
Što te briga o čemu mislim?!
Ni crn, ni bijel,
uvijek siv.
Nisam mrtav,
nisam živ.
 
Zbogom djetinjstvo...
 
 

04.11.2015.

.

Ovih dana se osjecam kao skulirani Eustahije Brzic.
Ah, kao da se toga netko jos sjeca.
 
 
Ja sjecam se...
 
Ja sjecam...
 
Ja...
 
...
 
 
 
 

25.10.2015.

.

Ruzan predosjecaj, koji je postao stvarnost. Hladno je, pa manje boli nego prosle puteve. Vrijeme prolazi. Mozda sam smireniji nego prije, brze se oporavljam i ne obracam paznju kao nekada. Mozda...
 
Mozda vise nema vremena.
 
 
Citao sam svoje starije tekstove, ispravljao pravopisne greske i razmisljao ima li poboljsanja.
 
Nekada me radovalo sto postoji nepromijenjeno mjesto ovdje na internetu, gdje sam mogao doci iako se stvarnost mijenjala. Pisanje vise nema smisla. Jos manje prelazak na neke druge modernije gluposti. Bilo je to neko drugo vrijeme.
 
Blogger je sporiji.
 
 

15.10.2015.

.

Danas, tj. jucer sam vidio jednu djevojku sto svaki puta ide sa svojim ocem u trgovinu. Podsjetila me izgledom na nekoga, ali se nisam mogao sjetiti na koga. U ljetu je jednom bila odjevena pripijenom odjecom, pa joj je bilo neugodno kada sam pogledao prema njoj. Sada opet njen otac pogleda prema meni da vidi jel ju gledam, a ona se napravila kao da ne zna da ju gledam i pocela hodati skakutajuci kao da plese tamo-vamo reda radi. Danas sam stao i bolje ju pogledao. Nakon sto sam joj izbliza vidio pogled, shvatio sam na koga me podsjeca. Ista visina, oblik tijela i crte lice, jedino sto je ova prirodna crnka. Radoznalo optimisticni pogled. Hm, pitao sam se glumi li i ova izvana da je sretna. Nije vazno, bitno da sam uspio zaboraviti na koga me je podsjecala.
 
Probudio sam se oko pet ujutro i bilo je sve u redu do oko sedam sati. Nakon toga kao da sam upao u nekakvi los san.
 
Dan je kao tamna noc: hladan, oblacan i kisovit. Jedino sto je sada tise, pa mogu u miru razmisliti i napisati ovaj tekst.
 
 

05.10.2015.

.

Umoran sam psihicki i fizicki, a trebam nastaviti. Nema odustajanja. Ne obracam paznju na okolinu. Prije me je obaziranje na njih jako ometalo, a sada kao da ih nema. Polako hodam svojim zapustenim putem. Pogledaj me ocima djeteta.
 
 

05.10.2015.

.

Citati iz maglovitog sjecanja:
 
Bas je lijepo biti glup.
 
 
Sta se zbiva?!
Tuzna mi se pjesma svira.
 
Iznad polja gavran leti
i okuplja svoja jata.
Ova ptica zloslutnica
predosjeca, bice ...
 
Gradi se novi svijet.
 
 
Volio bih da sve ovo samo sanjam.
 
 

01.10.2015.

.

Nemam nista pametno za napisati.
 
 

24.09.2015.

.



 
 
   "Gradila sam ga za tebe,
   svijet iz neke nove galaksije.
 
   Čuvaj ga samo za sebe.
   Voli ga da ne nestane.
 
   Uzmi let za savršeni svijet,
   kao mjesto za bijeg mi pada napamet."
 
 

20.09.2015.

.

 
 
"Slow Sweet Waltz"
 
 
Smirenost, bez obracanja paznje na gluposti koje ju pokusavaju omesti.
Zamisljeno gledam dlanove.
Vrijeme jako brzo prolazi.
Pokusavam ostati svoj, covjek, iako blijedim.
Vise ne slusam racunalo kako zuji.
Sjetio sam se da sam ovo ljeto planirao opet probati crtati, ali nisam stigao zbog obaveza.
Doslo mi je nekoliko puta da zasviram gitaru, ali nisam.
Umoran sam i nije vrijeme za svirku.
Kazu mi da sam u proslih nekoliko tjedana izvana ostario.
Puno briga.
Stao sam, prestao razmisljati i pokusavam se odmoriti ili bar malo uzivati u onome sto me opusta.
 
 

08.08.2015.

.

...

27.07.2015.

.

Razmišljao sam. Htio sam joj se javiti i reći da sam uspio prekinuti veći dio povezanosti. Htio sam ju upozoriti na to da ide krivim putem, ali nije važno, jer me ne bi poslušala. Ne bi shvatila. A i ja bi ispao budala, jer me zaboravila kad mi je davno bila potrebna. A nemam ni snage da joj se javim.
 
Izgleda kao da ništa nema smisla, kao da je sve pogrešno. Zbrkano. Možda više cijene svjetlost oni koji su prolazili kroz mrak. Ponekad se pitam hoću li uspjeti.
 
 
  Živim život svoj...
 
 
Vječnost...
Vidi sve.
Čuje krike i sne.
Pamti sve.
Njoj se vraćaš,
htio ili ne.
 
 
  Ostani tu uz mene.
 
 

16.07.2015.

.

  Rukama pokrivam oči.
  Ne izlazim iz sobe.
  Ne čujem kucanje na vrata.
  Ne traže me, jer me nema.
  Sjećam se...

 
 
Skakavci i ptičice pjevaju, dok ugodni vjetrić šušti lišćem na drveću i tako stvaraju smirujuću melodiju.
Pčele i leptiri posjećuju divlje cvijeće na livadi, u čijem se mirisu misli tope.
Ležim i promatram oblake. Igram se zamišljajući na što me podsjeća njihov oblik.
 
Po noći kroz otvoren prozor gledam svjetla koja u daljini titraju.
Pjevušim neke stare pjesme, dok uživam u nebu punom svijetlih točkica.
 
Čitam osjećajnu poeziju.
Pokušavam nacrtati osobe, tako da se iz crteža može primijetiti ono što osjećaju u tom trenutku.
Plešem valz s voljenom djevojkom. Iako nemam svečano odijelo, niti ona zavodljivu haljinu. Dovoljan mi je njen osmijeh. Nestajem u vrtuljku sreće.
 
 
Spuštam ruke i otvaram oči.
Mrgodne obrve, izmučen pogled, bez osmjeha.
 
 
  Izađi...
 
 

11.07.2015.

.

Jučer su pokupili preostalo granje nastalo rušenjem šljive, koja je pravila hladovinu šetačima po gradskom nogostupu. Imala je jako krupne plodove. Još par dana, pa bi dozreli. Nema više takvih šljiva. Samo ponosni dojeb kraj onih koji pobiraju, kojeg više ne podsjeća na to odakle je došao.
Nema više blogova i stranica koje sam čitao u vrijeme kada sam došao tu. Bilo ih je puno, pa se moglo više pametnog pročitati.
Nema više ni knjiga koje sam tada čitao. Proglašene su kao zastarjele, bačene u smeće i zamijenjene novijima. Neki novi "pisci". Nema više ni mene u bibliotekama.
Muzika i filmovi su drukčiji.
Nema više ni nekih osoba, odavde i u stvarnom životu. Sjećanja blijede.
Krajolik se promijenio. Sve je više betona i smeća.
Nema više ni zdrave pameti.
Onda nije ni važno što bloggera biti neće.
 
A gdje si ti?
 
 

04.07.2015.

.

Živim ja sama među zvijezdama
i čekam onaj dan,
kada će doći neko bolje vrijeme.
Kad budu svi dobri ljudi,
kad ljubav zlo pobijedi,
probudi me ti,
samo ti.
 
Živim ja sama među zvijezdama
i ako dođe dan,
i ako dođe neko bolje vrijeme,
daj se sjeti, probudi mene,
probudi mene ti...
 
 

01.07.2015.

.

Pod stablom kestena,
što prostiralo se,
ja čekao sam ju,
ona izdala me.
 
 



24.06.2015.

.

Izdrži.
 
 

31.05.2015.

.

Hm, vodič kroz galaksiju...
Možda je ovo najpametnije što sam mogao napisati. Put iz gluposti prema pojavljivanju smisla. Tek sad shvaćam koliko sam bio u krivu u nekim svojim tekstovima u prošlosti. Možda je to napredak. Obrisati ili pustiti da bude obrisano, zaboravljeno?!
 
Ne usudim se otići na "društvene" mreže pogledati šta je s nekadašnjim poznanicima, Nagledao sam se njihovog donjeg veša, a čujem da ga više ne nose. Oni što su prije bili normalniji su se sada počeli skidati ili paničare.
Čemu panika?! Samo uvede nemirne misli, a bolje biti smiren, jer se tada lakše shvati rješenje.
Predpostavio sam prije dugo vremena da će mlađe generacije s godinama biti sve gore. Sad se generacije nad kojima smo se mi čudili, čude mlađima od sebe.
Koji sam ja bio idiot, imao sam više sreće nego pameti.
 
 
 Prepirka s budalom
 je poput hrvanja
 u blatu sa svinjom.
 
 Nakon nekog vremena shvatiš
 da svinja uživa...

 
 

23.05.2015.

.

Bosonogo dijete odjeveno prljaveštinom i zaslijepljeno ohološću, besmisleno udara glavom po zidovima trnovitog hodnika.
 
   Mislimo da su zidovi krivi,
   a zidovi su tamo gdje jesu;
   samo smo se mi uputili prema njima.

 
Dijete je stalo, uzelo grančice s poda i njima okrunilo svoju pogrešnu volju, te nastavilo ići mračnim hodnikom, pritom se prisje
ćajući hrabre upornosti onih prije njega.
 
 

17.05.2015.

.

Gledam onaj natpis kojim sam prije četiri godine rekao da ću se vratiti, pa se sjetim koječega.
 
Izgleda da je ono "brisanje" bilo samo povećavanje vrijednosti prilikom prebacivanja.
Neznam što je bolje ili gore, da je obrisano ili novokomponirano.
Možda će iskrenost postojati samo u arhivi prošlosti, dok se i ona s vremenom ne izbriše.
 
Čitam starije tekstove, pa si mislim da ih obrišem, izmijenim u bolje ili ostavim takvima kakvi jesu. Možda je bolje da ostanu, možda nekome dobronamjernome pomognu, još malo dokle budu postojali.
 
Možda nije važno što je kraj. Nestalo je koječega korisnog. Pojavilo se nešto novo, s vremenom sve blijeđe od prijašnjeg. Možda više nema smisla pisati. Jedva sami sebe razumijemo, a kako ćemo onda druge, pogotovo u nevremenu.
 
Hm...
Možda je zajedništvo još samo tu preostalo, gdje se ne znamo, jedva razumijemo, bez prepreka prihvaćamo, iako smo različiti.
Da, mogao sam pisati nešto pametnije.
Mogli su i drugi.
Možda bi sve bilo drukčije.
 
Sve se počelo preubrzano mijenjati. Potrebno je jako puno truda da se zadrži smirenost i ispravan pravac.
 
Bez panike.
 
 

17.05.2015.

.

Hm...
 

10.05.2015.

.

Baš kad pomislim da sam napokon nešto korisno napravio i u nečemu uspio, s druge strane me dočeka smrknut i ozbiljan pogled, pa tek tada postanem svjestan da sam opet zeznuo. Toliko truda, a... nije važno, opet ispočetka.
 
Zrak u dalekoj vukojebini gdje nema ljudi jako lijepo miriše, toliko da se ne mogu nadiviti koliko je ugodan.
 
 

25.04.2015.

.

Možda je ovo sve samo prolazna stanica.
Nešto što nije vrijedno vezanja, niti prisjećanja.
Izađeš, napraviš najbolje što možeš ono što je potrebno i pričekaš drugi voz.
Možda je smisao ljubav.
Ne mislim na novokomponovani govor, nego na izvorno značenje te riječi.
Kad se to shvati, tada se lakše probija kroz hrpe smeća, kao po uveloj cvjetnoj livadi.
Mnogo je beznadnog truda i bolnog vremena potrebno da se dođe do te spoznaje.
Postoje li još uvijek osobe koje u sebi nose istinitu ljubav, dok smireno koračaju po ovom prljavom svijetu?!
Možda to nije ispravno pitanje.
Možda se trebalo zapitati: do kada?
 
Umjesto nakićenog lažnog nasmijavanja, možda je bolje na ovom besmislenom maskenbalu nositi masku nedodirljivosti, ako se ne smije pokazati iskrenost.
 
 

19.04.2015.

.

Jedni svojim čistim ponašanjem zasluže lagodan život, a drugi svojom prljaveštinom patnju.
Drugi uzmu od prvih lagodan život, a njima osim svoje patnje divljački nadodaju muke.
Prvi se nastave čistiti preživljavajući na pošten način, dok nezasluženo nose tuđi teret.
Kada jednoga dana prvih više ne bude, tada će drugi ostati sami.
Možda tada shvate, ali bit će prekasno.
 
 

19.04.2015.

.

Ovih dana osjećam tugu, nakon dugo vremena. Možda zbog toga što se dosta toga promijenilo uokolo i što će se nastaviti mijenjati na lošije. Smrad je sve jači. Shvatio sam to prije puno godina i nadao se da sam bio u krivu. Nisam se prilagodio, ali mirniji sam. Znam da nakon toga svega dolazi nešto bolje. Sa mnom ili bez mene. Možda izdržim do kraja. Hm, sad bih trebao sebi ponavljati utješne rečenice koje sam drugima savjetovao.
Osjećam tugu, ali nisam tužan i nije mi svejedno, iako tako izgleda izvana.
 
Netko me pitao za nju, onu koju sam dugo godina jako volio. Ne razmišljam o njoj, niti maštam. Na snove ne obraćam pažnju. Sad ju mogu realnije sagledati.
 
  Pod stablom kestena,
  što prostiralo se,
  ja čekao sam te,
  ti izdala si me.
 
Bilo pa prošlo, nije vrijedno prisjećanja.
 
 



07.03.2015.

.

    Osnovna škola, kraj koje djeca s ranije završenom nastavom na velikom parkiralištu čekaju autobus.
Igrališta su zatrpana snijegom.
Jedan dječak je umjesto grudanja razmišljao da poku
ša od snijega sagraditi dvorac.
Grupa vršnjaka ga je naganjala
, zbog čega je sa sobom u džepu nosio nekoliko manjih gruda koje su močile poderanu jaknu, pa mu se ostali nisu približavali.
Izdaleka su
po igralištu padale grude, ali on je nastavio ono što je naumio.
Onda je prema njemu počeo trčati jedan ponavljač, a druga djeca su bacala grude koje su padale pokraj njega.
Vikao je dječaku da je na njegovoj strani, došao, okrenuo se, bacio grudu prema grupi, pa se naglo okrenuo i brzo pogodio dječaka, te odjurio smijući se.
Pogodila ga je mokra gruda iz dječakove jakne, ali nije mogla pokvariti njegovo zadovoljstvo zbog uspješne prevare.
Nakon toga su odustali i nastavili se zezati pred školom s ostalima, a dječak je mogao mirno nastaviti.
Potrošio je sav snijeg uokolo, pa je otišao malo dalje po još, a za to vrijeme je dotrčala grupa djece iz nižih razreda, brzo uništavajući nedovršeni dvorac.
Nije ih odmah primijetio, bilo je neo
čekivano.
Požurio se nazad, ali najljepše je već bilo uništeno.
Dječak se osjećao umorno.
Nastavio je popravljati, dok su mlađi čekali sa strane, smišljajući kako da nastave.
Govorili su da je budala, jer će oni na kraju to sve srušiti.
Dječak je nastavio, ne obazirući se na njihov smijeh, sve dok nije dovršio.
Pomaknuo se nekoliko koraka i ponosno gledao napravljeno djelo.
Divio mu se kraće vrijeme, pa samouvjereno krenuo lomiti napravljeni dvorac od snijega.
Obližnji balavci su začuđeno gledali i glasno pitali da zašto ga ruši kad se toliko mučio da ga sagradi.
Dječak se nije obazirao na njih, sitnivši ga koliko god je mogao, da ne ostane ni komadić veličine grude.
Nakon toga su dječak i ostali pošli svatko na svoju stranu.
 
 
 
 
    Sve je san. I proći će, kao što prolaze godine. A onda će ruke otvoriti korice stare knjige i ispiti njena slova, da nikad ne padnu u zaborav. Sve je to prevara, bezbolan san.
 
 
    Bio je tako sretan što ju je konačno našao. Knjigu bajki. Ushićeno ju je spremio u torbu i žurnim koracima krenuo kući, da bi ju konačno opet držao u rukama, otvorivši prvu stranicu.
 
Snjeguročka je stajala pred njim, u haljini još uvijek ledenoj od neosjetljivosti. Zbog nje je kao dječak danima stajao ispred napuštene kuće i čekao da istrči u snježni zagrljaj. Nosio je slatkiš, koji bi joj poklonio da je pošla s njim do tvrđave s koje se vidi modra rijeka.
 
Topila se i ove tmurne godine niz listove. Zbog Lela, tuge, drugog godišnjeg doba... Zbog nedostatka stranica, koje bi joj produžile život. Topila se i pretvarala u neki drugi lik. Moderniziran, veseo i skamenjen.
 
Položio je knjigu kraj jastuka i sanjao zimu davne... tko bi ga znao.
 
 



21.02.2015.

.

Tri bijele tratinčice
 
 
Djevojko mojih snova,
postojiš li u stvarnom životu?
 
Voliš li i ti nekoga,
s kim se sastaješ u snovima?
 
Spavaš li i ti tako smireno na svom jastuku,
kao na nečijem zamišljenom ramenu?
 
Spava li u tvom krilu nečija vedra glava,
s čijom se kosom neprimjetno igraš?
 
Ljubiš li i ti nekog stranca iz snova,
kao što ja ljubim i grlim zamišljenu djevojku?
 
Voliš li ga iskreno svim srcem,
baš onako jako, kao što ja volim nju?
 
Dijelite li ideje u dugim razgovorima,
dok veselo šetate po prirodi?
 
Djevojko mojih snova,
mogu li se i u stvarnom životu naudisati
opojnog i umirujućeg mirisa tvoje kose,
koji me uspavljuje svake besane noći?
 
Planiraš li i ti s njim zajednički život?
 
Osjećaš li se i ti kao da si poludjela,
dok od ružne stvarnosti bježiš u lijepu maštu i snove?
 
Djevojko mojih snova,
postojiš li uopće?!
 
 
 
 
"Ne znam da li znaš,
ali srce govori.
Mnogo više nego što usne kažu.
Mnogo ljepše nego što romani seciraju.
Mnogo bliže nego što je itko ikad bio.
 
Ne znam da li znaš, ali..."

 
 



20.02.2015.

.

Trebao sam ovdje, umjesto natezanja s krivim osobama, više vremena provoditi u razgovoru s normalnijima.
Nekad je bilo lakše preživjeti u stvarnosti, dok su misli bile u snovima.
Nekad je maštanje lakše održavalo u današnje doba nepoželjnu ljudskost.
Nekada...
Došlo je doba kada se više ne može sanjati, niti maštati.
I šta mi drugo preostaje, osim da se bez sanjarenja suočim sa stvarnošću i pri tome ostanem čovjek.
Ili bar pokušam.
Iako zvuči neizvedivo, možda je moguće.
 
Pokušaću da te poljubim, a ti se pravi luda.
 
 

11.02.2015.

.

Završio je posljednji tango u Bloggeru. Davno, prije nego je započeo.
 
Nisam ju dugo sanjao, godinama, pogotovo ne ovako blizu, da je uz mene:
Učenici stoje jedan iza drugoga u redovima, nezainteresirani za okolinu, okrenuti svaki prema svojim vratima. Polako prolazim tmurnim hodnicima te 
životne škole, ali svi u toj žurbi gledaju samo sebe bezosjećajnim pogledom usmjerenim ispred sebe. Svaki hodnik je isti. Ništa mi nema smisla u tom smrknutom učenju pogrešnih ciljeva. Stanem i pogledam dolje prema istrošenim kockastim pločama sivih boja, po kojima gomila hladno juri. Čučnem i počnem ih bojati u neku ljepšu boju. Ostali ne obraćaju pažnju, a niti ja na njih. U hodniku škole crtam ljepše boje po kockicama poda. Došla je i ona, pa mi rekla da će ostati ako bude mogla nacrtati polovicu onako kako ona hoće. Prešutio sam. Počela je crtati toplije boje do polovice mojih crteža, pa onda nastavila dalje ostavljajući nedovršene napola nacrtane dijelove tamo gdje još nisam došao. Ustala se i otišla prema zidu. Na donjoj strani zida je nacrtala valovitu polovicu hladnijih boja, pa se maknula, otišla. Došao sam i počeo dovršavati svoj dio na gornjoj strani. Sjetio sam se ugodnog osjećaja kada se prelazi kistom, nebitno jel to crtanje po platnu ili obično bojanje zida bijelim krečom. Ne razmišljajući hoće li ispasti ružno, ostavljao sam tragove, kistom osjećajno nadodavajući smeđe valove. Nacrtao sam njenu kosu i pogled.
 
Sad kad razmislim, snovi su zeznuta stvar. Do podneva ću možda zaboraviti na to, kao da ništa nije bilo, slično kao što to ona odavno radi. Hm, koje li ironije: preosjećajan robot i mehanizirana djevojka.
 
Sada bolje shvaćam razliku između pameti i lukavosti, iako se u sadašnjosti prvo naziva ludost, a drugo genijalnost.
 
Glupost je ništavna.
 
 



31.01.2015.

.

"Pronašao sam na stolu njeno pismo,uredno presavijeno,sa flekom njenog omiljenog parfema. Polako sam otvarao i upijao njen miris kroz koji me je dozivala.
No,ne volim pisma. Mirišu na melanholiju.
 
Pisala je...
 
Dragi, noćas putujem onim razbojničkim drumovima prema paklu i raju. Nisam imala snage pogledati te oči boje breskve,jer bi sav slatki sok iscurio i više ne bi bile sočne. Bile bi prazne. Oprosti.
Na papir sebe stavljam,na njemu imam više izgleda da postanem neko,jer bila sam niko.
U ono doba kada te jesen namami kraj našeg starog čamca, pusti ga nizvodno i maši mu. Dosta je bio rob naših grehova.
Život je često bos,i prehladi se,pa kašlje bol. Znam.
I još znam da bićeš budan još dugo noćas,čitaćeš ovo pismo iznova i iznova i mislićeš da je san. I smejaćeš se.
Ne svetle svačije oči u mraku,a tvoje su za mene bile svetiljke ljubavi.
Nasmeši se i poljubi me kroz zrak.
Ljubav ne umire. Samo spava.

 
Živeli jednom dečak i devojčica u kući od sna.
 
Živeli su,to i sad znam.
Ne volim bajke,one su za decu. Ja...
Ne govorim ništa noćas. I neću čitati pismo ponovo. Bilo pa prošlo. Samo nacrtano i samo izbrisano.
Ljubav? Hah...glupost.
Imaginarna reč.Verujte.
 
Mada znam. Lažem.
Živeli jednom dečak i devojčica..."
 
 



31.01.2015.

.

Prije više od trideset godina se pjevalo:
 
"Oni što dolaze za nama
imat će samo
betonirane pejzaže.
Nosit će na glavi
zelene kape i šešire,
a iz očiju cvjetovi će da im vire.
 
Oni što dolaze za nama
slušat će samo
cvrkut plastičnih ptica.
Imat će u osmijeh,
u osmijeh namještena lica.
Oni što dolaze za nama
imat će
sterilizirane osjećaje bez klica.
 
Oni što dolaze za nama
imat će i u WC-u,
i u WC-u, televiziju.
Sklapat će prijateljstva
putem kućnog kompjutera.
Oni što dolaze za nama,
umjesto šljivovice
ispijat će čaše etera."
 
 
"Ooo, gdje su dani ti?!"
 
"Bol me snašla u tuđini."

 
Ne cvika generacija.
"Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija, nad kojom će se izvršiti velika posljednja..."
 
 
Hej admine, moderatore
zaustavi gašenje!
Čak ni nje nema na profilu.
Profilu s brojem osam
 
Da li je neko vidio
djevojku koju volim?
Hej admine, moderatore
vrati izbrisane blogove!
 
Hej admine, hej moderatore
zaustavi gašenje i vrati bloggere!
 
Hej goste, prolazniče
zastani pa mi reci:
da li je prošla tu djevojka
s brojem osam u očima?
 
Oprostite, ja sam sanjar
osam dana, osam noći.
Oprostite, baš nju volim.
Onu koja više neće doći.
 
 
Khm...
 
Još kada je bio mlad
rat mu je odnio sve
i snove i djetinjstvo
i topli dom.
 
Ostao je sam
i postao tužan,
jer Marvin
više nije bio vedar.
 
Marvinu je ipak ostalo nešto
i rijetki su imali priliku
da ga vide
kako piše
osjećajnu poeziju.
 
On oduvijek piše za džaba,
a okolina se posprdne zapitkuje:
da li će jednoga dana
konačno
odustati?!
 
Kažu da ih danas ima malo kao što je Marvin
i rijetki su imali priliku,
da ih vide
kako zamišljeno
okolinu gledaju.
 
Daleko od ružne stvarnosti oni su tako sami,
a bloggeri sa strepnjom čekaju:
hoće li stvarno toga dana
blogger.ba postati nedostupan?!
 
 
I misli Marvin da napiše još,
taj umorni Marvin,
još samo jedan post.
I misli  Marvin da piše još,
taj umorni Marvin,
za jedan virtualni cmok.
 
 

30.01.2015.

.

Možda sam se uspio suočiti s tugom, tako da me ne drmne kad bloggera ne bude.
Nestalo je koječega vrijednijeg.
A sve jače smrdi na strašno doba.
Možda je bandidosica u pravu, jer kad je osoba vedra (ne prisilno veselje i lažna sreća), nego normalna vedrina, možda se tada lakše izvlači iz očaja.
 
"i kad je gotovo, znaj, za mene tek tad je počelo..."
 
 
Dok se ježe dlake na tijelu.
Nemilosrdni krakovi udaraju.
A mene nema. Tu sam, ali nema me.
 
Nje nema. Ne trebam je.
 
Sam sam i osluškujem.
Shvaćam da nisam sam.
Ne smijem zaspati.
 
 
Ponekad se tijelo automatski pokrene i krene prštati radost, iako je tuga uokolo.
 
Ponekad razmišljam o Selmi.
Prije nego sam imao internet, imao sam ružan predosjećaj.
Mislio sam da je to samo mašta.
Da će netko otići.
Internet je trebao doći u devetom mjesecu i ništa nije imalo smisla s kašnjenjem.
Vrijeme je odmicalo.
Nakon toga je došao osjećaj da sam zakasnio.
Sad kad razmišljam, možda bih zakasnio i da sam bio tada tu.
Zadnji mjesec te godine je napokon došao internet.
Primijetio sam jednu koja se zove kao ja.
Imala je neobičnu sliku i tekstove.
I razgovoru mi je spomenula jednu koja je otišla, sjećanje na Selmu.
Došla je pauza, puno tuge i bola, pa onda opet internet.
Išao sam pročitati što je pisala, ali zatvorila je da se ne vidi.
Otvorio sam taj i njene ostale dnevnike, ono što je ostalo od njih.
Hm, možda to nitko od običnih korisnika ovdje ne zna raditi.
Shvatio sam da je imala neobičan smisao za šalu.
Puno sarkazma, ironije ili kako li se to već zove.
Imala je sličnu tugu kao i ja.
Nakon toga je našla momka, zaposlila se, počele su se događati neke sitnice i... Otišla je.
Tada sam shvatio da i ja, ako nastavim po starom, idem tim putem.
Tada sam stao i pokušao promijeniti smjer.
Treba jako puno hrabrosti za to.
Ispočetka mi je pomogla prijateljica razgovarajući sa mnom o koječemu.
Jako me je boljelo što se nije javila ona koju sam volio.
Ali nije važno, bilo pa prošlo.
Bolje da sam nju volio, nego one u stvarnosti.
Ovako se sve jako brzo izbriše i kao da se nije postojalo, kao da nije bilo u ovom umjetnom svijetu.
Iako bi neki nastavili luđački, ja nisam takav.
Nije zaslužila.
Čitam Selmin dnevnik.
Slika vuka je obrisana zbog "stabilnog' interneta.
Ostao je samo natpis.
I premali broj trenutnih korisnika na njenom dnevniku.
Ponekad razmišljam o zadnjem tekstu što je napisala.
Pjesma jedne poznate grupe.
Kasnije je ta grupa napravila videospot takve radnje o odlasku, baš s tom pjesmom.
Idioti!
Možda je baš to utjecalo da popusti i ode.
Ali oni ne razmišljaju o mogućim posljedicama, bitno da je pjesma "fora".
Nisam puno razmišljao ni ja, iako sam se trudio da tekstovi budu vedri na kraju.
Pouka nije da se bude tužan, nego da se nauči iz grešaka, svojih ili tuđih i da se pazi, da nakon toga osoba bude čistija.
Znam da sam trebao napisati puno bolje tekstove i žao mi je što nisam.
Žao mi je to se nisam javio nekim osobama ovdje.
Neki više ne dolaze na blogger.
Neki su mislili da ih nitko nije ni čitao, iako jest, makar ja, ali nisam znao što bih im napisao.
Zamišljam Selmin osmjeh.
Ni te fotografije više nema na internetu.
Ona bi sad rekla nekakvu šalu.
Tako da razvedri.
 
 
A šta da ja kažem?
Nije vrijeme za šale.
Sad su ozbiljna vremena.
Razmišljajte svojom glavom i pazite.
Pazite što pišete kad se odselite odavde!
Ili možda nije važno, jer se većina prilagodi.
 
 
Oprostite ako sam vas rastužio svojim pisanjem ili izazvao nekakav loš osjećaj i pomisao.
Nije mi to bila namjera.
 
Budite vedri.
 
 

28.01.2015.

.

(pismo njoj)
 
Pokušao sam, ali ne mogu.
Ne mogu uništiti to što si posijala u mene.
Naguravali smo se (ili je to bio ples?!), bježali i zaustavljali jedno drugo, onda zamijenili mjesta, pa opet sve ispočetka, pokušavajući preteći jedno drugo tako da se popnemo na planinu.
Zbog čega si me prije četiri godine tražila mislima i gađala osjećajima?
Htjela si mi pokazati da je svijet ljepše mjesto?
Ili si to htjela sebi dokazati?
Baš tebe briga, nasmiješ se i ideš dalje...
Znam da si prije četiri-pet godina pisala tekstove o meni.
Znam da nisi htjela vezu, nisam ni ja.
Znam da si me na neki čudan način zavoljela i tražila me u snovima, toliko jako da si me u tadašnjoj stvarnosti skoro ubila, pa sam ti se predao i prepustio osjećajima.
Ti osjećaji su mi kasnije pomogli da ostanem, da ne potonem do kraja, kad su se kod mene pojavila velika sranja.
Kad sam opet došao tu prije tri godine, htio sam da nastavimo normalno (samo prijateljsko) dopisivanje ili da se nakon pozdrava u miru rastanemo.
A ti?
Tebi je lakše bilo zašutati.
Nazvati sve smećem i izbrisati kao da nije ni postojalo, dok si gazila svoje nekadašnje stavove.
Tvoja nedovršena umjetnost.
Bježim od snova i misli gdje si ti, iako znam da mi ih sada ne šaljes ti, nego ta čudna biljka što si ju posijala, koja me uništava.
Osjećaš li košmar?
Vidiš da nije tako strašno kako si prije mislila.
Dani djeluju pusto, ali te sitnice uvesele.
Staviš kiseli kes na lice i sve je u redu, dok ploviš po nekim novim besmislenim morima.
Sve sam znao i osjećao.
A s druge strane, nisam znao ništa.
Živio u snovima.
Dok smo zadnji put bili zajedno, pustio sam te da odeš kuda hoćeš, pa si odmah odjurila.
Daleko...
Još malo i više se ne vidiš u daljini.
Odavno te ne osjećam i to je jako boljelo, jače od stvarne boli.
Rekla si da je djevojčica umrla ili da spava?
Sjećanja blijede.
Ni mene više nema.
Izgubio sam.
Čestitam na pobjedi.
Jesi li sretna?
 
(...)
 
 
Pitao sam onu koju sam volio, jel hoće staviti sliku profila kakvu je nekada davno imala, tako da se prisjetim i oprostim od bloggera.
Nije odgovorila.
Nije promijenila sliku.
Djevojka mojih snova je obrisala svoj dnevnik.
Za sada sam dobre volje, nisam svjestan toga i pokušat ću ostati vedar.
Razmišljam, ali izbjegavam te osjećaje.
 
 
Davno mi je rekla da nađem nekoga takvog u stvarnosti.
Hm...
Iako sam u srednjoj jako volio jednu djevojku, ovu preko ovog umjetnog svijeta sam volio još jače i drukčije, čistije.
Da mogu ponovno, vjerojatno bih pitao tadašnju najbolju prijateljicu da budemo zajedno, ne obazirući se na rumene obraze djevojke iz srednje.
Sad samo povremeno posjetim prijateljicu, tamo gdje spavaju oni kojih nema.
Pogledam njenu sliku na ploči i...
Ah, nije važno.
Nakon toga sam dobivao loše savjete.
Ulazio sam u loše ljubavne veze.
Imao sam više sreće nego pameti.
Onda sam odustao.
Tada sam zavolio djevojku iz snova.
Kasnije sam shvatio da postoji u stvarnosti.
Bilo je jako puno neobičnih slučajnosti.
Nijednu djevojku nisam volio kao nju.
Niti tako dugo.
Šest dugih godina.
Odbijao sam one koje su se trudile oko mene u stvarnosti.
Sad mi je drago zbog toga.
Sad je došao kraj.
Imao sam osjećaj kao da će ga obrisati, ali...
Nije važno.
 
Ponekad razmišljam o sretnima koji veselo u gomili jure nesvjesni provalije.
Razmišljam i o tužnim pojedincima koji se plačući spotiču od trnje i kamenje.
Možda ove zadnje čeka nekakvo lijepo mjesto na kraju puta.
 
Sanjao sam sinoć da mama čita poeziju koju sam zapisivao na papir za onu koju sam volio, dok nisam imao internet.
Smiren sam.
 
Otišao sam u susjedni grad.
Nazvao sam nekadašnjeg kolegu da se nađemo u gradu tako da malo popričamo, ali počeo je zamuckivati da će nešto raditi kod kuće, pa se onda valjda sjetio da ja ne predložim da dođem k njemu i brzo kaže da sada radi nešto kod kuće, tj. unosi drva u špajzu i priprema se za zimu.
Oh, da, kako da ne...
 
 
Ona me je privlačila kao magnet, a predpostavljam da sam tada i ja nju.
Nakratko su se mimoišli pronalazeći sebe, ona koja je htjela spavati i on koji se htio probuditi.
 
Nekad sam se tješio da je sama, da uči i druži se s mačorom.
Čekao sam da se probudi, iako sam znao da nikada neće.
Ali nije mi se svidjelo ono što me okružuje, pa sam ju onda čekao u snovima.
Puno puta sam ju pokušao zaboraviti, ali tada bih se sjetio neobičnih slučajnosti koje nas povezuju i odustao od toga, te se vratio mislima prema njoj, iako je nema.
Tek sam kasnije shvatio da su to bile sjene.
Da sam ljubio nasmiješeni kamen.
Jebote, koja sam ja budala...
 
 
Tko hoće ići u visine, one iskrene visine, tada primijeti da ga nešto ometa i vuče prema dolje.
Kad bolje pogleda, tada vidi da to što ga drži dolazi odozdo.
Da bi se nastavio penjati, treba dobro proučiti sebe, svoje najtamnije i dobro skrivene ćoškove u mislima.
Misao je širok pojam, pa mi se lakše tako izraziti.
To što ga drži je pustilo korijenje u njemu, pa treba dobro sve pregledati i pokidati.
 
 
Većina onih rijetkih pojedinaca što su mi savjetovali kako da se oporavim, objašnjavali su mi popularne "tajne" života, ali mi se to nije baš sviđalo.
Nije me to privlačilo i na neki način mi je bilo odbojno.
Djelovalo bi je besmisleno.
Još jedno zavaravanje.
Većina ljudi i neljudi, ako ne i svi, se drži toga i juri prema svome cilju.
Cilj će možda kratko trajati, ali oni osjećaju da se taj mukotrpni trud isplati.
U toj jurnjavi i borbi su usredotočeni, pa ne vide uokolo sebe.
Možda ne vide pravo ni sebe.
Neznam, bar sam takav stekao dojam.
I šta na kraju?!
Kao kad se bez iskrene ljubavi zaigraju u krevetu s nekim, pa za par dana taj osjećaj nestane.
Možda sam u krivu i možda oni taj osjećaj, tj. cilj iskreno vole, ali...
Uvijek ima ono -> ali...
Možda postoji nešto stabilnije, šta duže traje, što ima više smisla, što je još teže i istodobno puno lakše.
A šta ja bezveze pričam kad sam i ja šonjo bojeći se poraza, kad naiđem na nešto bolje.
 
 
"U ovom tmurnom sivom svijetu gdje nitko ne pjeva,
vidio sam lice lutke.
Oči joj staklene i kosa zlatna,
s njenih slatko mekih usana mogla se čuti pjesma.
 
U mjestu gdje je pakao iza ugla,
dodirnuo sam njene dječje slatke ruke.
Poljubila me tamo gdje mogu osjetiti pjesmu,
padajući niz grlo pjevala mi je.
 
Tata mi je rekao da ako hoću živjeti,
bolje neka ne diram jer to nije igračka.
Istina je čovječe da sam prava budala,
ostavljajući što sam prije volio, pjevao.
 
Reci što me to vraća k tebi?
Reci zašto te ne mogu prestati voljeti?
 
Pa vrati me u svoju zemlju,
gdje crni labudovi vole jednu što sam izgubio.
Moja generacija pjeva uz radio
melodiju lutke, na na na..."
 
 
Sjedio sam u fotelji, te gledao u nikuda.
Pogled okoline mi se nije baš svidio, pa sam legao.
Ležao sam u fotelji i gledao kroz prozor kabele dalekovoda.
Prisjećao sam se kako sam kao mali ležao u auto na stražnjem sjedalu i pratio linije kabela dok se igraju od stupa do stupa, pa me to uspavljivalo.
Omamljivale su me i pahulje jedne zime, toliko da sam morao prekinuti tako da se vratim u stvarnost.
Shvatio sam da kad bih ju maknuo, da bih se tada urušio, jer mi je na neki način oslonac.
Možda ju zato i nisam uspio maknuti.
Druge sam prebolio, zaboravio, a jednu je vrijeme izbrisalo iz sjećanja.
Ali ona je još uvijek tu.
 
 
Nervozan sam.
Nisam znao hoću li to moći podnijeti.
Kako je bolno kad se treba istrgnuti iz bolne opsesije.
Pronaći ju duboko u sebi, istrgnuti i izbaciti.
Može li se čovjek sam spasiti?!
Ili možda nije sam.
Nastaviti živjeti ili bar pokušavati.
Besmisao, zime i mrazevi.
Hrpa laži.
Hm, opet ironija.
Tko još treba očekivati istinu u svijetu laži.
Nema me.
"Prijatelje" koje znam, ne pozdravim kad prođem.
Kao da me nikada na svijetu nije bilo.
Kao da me njeno tijelo nikad nije htjelo.
Moja pjesma miruje, a...
Ah, nije vazno.
Još jedan kraj.
Opet na početku.
Prošlo je još jedno ponavljanje i odlazi na popis gdje se nalazi hrpa ponavljanja gluposti.
 
 
Možda je bolje biti pametna budala, nego ludi genijalac.
 
 
"Moje pogreške su napravljene zbog tebe.
U stražnju sobu lošeg sna došla si
i otresla me dalje, oduševljeno.
Čvrsta si kao stijena, kotrljajuća niz brdo.
A mi smo nekad samo slijedili stado, ukrug i između."
 
 
Djevojkama kad puhne u glavu onda vole, a kad ishlapi, onda više ne vole.
Muškima je u glavi propuh, pa dobro razmisle prije nego odluče nekoga voljeti, a kad zavole onda to duže traje.
Naravno, ovo je većinski pogled na te osjećaje, jer ima izuzetaka.
 
 
Shvatio sam da je onaj mekan osjećaj, kao vata, bio laž.
Isto kao i ljubav.
Lažna prijateljstva.
 
 
Bilo bi bolje da je društvo bolje organizirano.
Ovako sam se naslušao idiotskih savjeta i morao učiti na vlastitim greškama.
A to boli.
Jako boli.
 
 
...dok se ne pokuša ići ispravnijim putem.
 
 



27.01.2015.

.

Danas sam u trgovini sreo priučenog profesora koji je drugima pomogao sjebati moj život.
Prvo sam skrenuo pogled, pa se sjetio da nisam ja taj koji treba biti pokunjen i samouvjereno ga mrko pogledam.
Nije se usudio pogledati me direktno u oči.
Ubrzo ga više nije bilo u trgovini.
Isto kao ni nedavno kauboja, rodbine koja živi tuđi život.
 
Idem na vedrije teme...
Kad sam čitao vijesti, otišao bih na ovu stranicu tako da odmorim misli.
Odlazio bih i nakon čitanja besmislenih foruma, jednoličnih stranih blogova, nakon napornih dana, hrpe stručne dokumentacije...
Odlazio bih na blogger i kad bih isprobavao rade li kombinacije računalnih dijelova i razni operativni sustavi, jednostavnom naredbom:
 
ping blogger.ba
 
 
Još malo pa toga više neće biti.
Ah, kako tužno zvuči ono "nikad više".
Još tridesetak dana.
 
Vani pada ledena kiša.
U sobi sam.
S lica padaju kapi.
Kad kapnu na pod, tada je vani već sve bijelo od snijega.
 
Prije dosta godina je u kraju gdje živim ukinut jedan chat, gdje se okupljalo i razgovaralo, te recitirala poezija.
Prekinuli su ranije od planiranog, tako da se korisnici nisu stigli pravo pozdraviti.
Netko u stvarnosti ima nenormalnu okolinu, pa onda ide na ovakva mjesta gdje ima više istomišljenika ili onih što razumiju.
 
Bolje da prestanem, nisam neke volje.
Ah, nije važno.
I tako će svijet uskoro do kraja otići u ...
Vrijeme brzo prolazi, pa nastavljam.
Jednom sam mislio objaviti svoje ljepše pjesme, a ne ovo sranje koje sada pišem.
Jednom... nikada.
A ništa.
Trebao bih se vratiti u stvarnost.
Od računala ništa, od bloga ništa.
Internet je pretrpan smećem, a ako se ovako nastavi mislim da ga neću još dugo imati, preskupo je.
 
Došao sam prije puno godina tražeći pankerske pjesme, počeo čitati komentare, druge blogove i ostao.
Pankeri su se prodali, pa sam ih prestao slušati.
Ali ostao sam tu.
Prelazio preko glume u pisanju i kiča.
Prčiguza,besmislenih i nastranih tekstova.
Navikao sam se i na promijenjeni lošiji izgled i funkcije, ostajao i nakon reklama, nakon čestih rušenja...
Ovdje ima preko deset godina prošlosti.
Nekih više nema, ali su ostali tekstovi.
To se ne može pojaviti drugdje.
A meni je novotarija dosta, jer sam preumoran.
Inače sam strpljiv i miran, ali ovo me jako povrijedilo, pa sam tužan.
 
Zamišljena odabranica me davno ostavila.
Vjerojatno je ovo jedva dočekala.
Pitam se jel sada sretna?!
Možda nikad niti nije bila moja.
Možda je to bio sam običan vjetar.
Samo jedno veliko ništa.
 
"Sanjam da te opet slušam kako dišeš,
sanjam da ti kažem: Vrati mi se draga..."
 
Iako sam dosad bio sam, čak i u stvarnosti, sada je teško.
Mislio sam potražiti slobodnu djevojku za ples, da zaplešemo valcer.
Ali mislim da se nijedna ne bi javila.
 
 
"I kroz teška doba ta, kada kažu bit će bolje, ostajemo ti i ja.
Da li puno tražimo?"
 
 

26.01.2015.

.

Kraj djetinjstva.
 
 
Pokušao sam ih zaustaviti, ali nisam uspio.
Spriječen sam.
Odbrojava se do odlaska bloggera u ništavilo.
 
Ovih dana sam jako tužan.
Osjećam jaku bol, kao prije tri godine.
Stanem, zaustavim se, čekam da prođe, pa onda opet nastavim.
 
Hm, šta da zaplešem podljednji tango u Bloggeru?!
 
Ovo je bio moj dnevnik, gdje sam opisivao unutrašnjost i površno okolinu.
Lakše je ovako, nego na papiru.
Papiri se razmeću i nema reda, a kad se krenu čitati, tada ih se brzo baci u smeće.
Mislim da me nitko nije shvatio o čemu sam pisao, ali...
Ah, nema veze, nije važno.
Došao sam slučajno tražeći pankerske pjesme prije puno godina, pročitao komentare, kliknuo na komentatore, počeo čitati njihove tekstove i ostao.
Kad nisam imao internet, onda sam pjesme pisao na papir i razmišljao kakav bih crtež naslikao i stavio ga na blog.
To mi je bio oslonac.
Bijeg od stvarnosti, kad mi je bilo loše.
Znao sam da imam nekuda doći.
Vratiti se u malu okolinu, koja bi me možda mogla bar djelomično shvatiti i prihvatiti.
Ali kad sam došao, onda bih odustao.
Ne zbog prepisivanja o kojima većina samoprozvanih knji
ževnika gunđa, nego da netko ne bi zloupotrijebio te rečenice.
To su bile puno ljepše pjesme i smisleniji tekstovi od ovih.
 
Tužan sam.
Jako tužan i bol me cijepa.
 
Sada ne bježim kao prije tri godine.
Miran sam.
Stojim i čekam.
Kao da je vrijeme otišlo unazad i izmiješalo se.
 
Ne budem drugdje pisao.
 
Uspjeli su uništiti posljednju oazu.
 
Dolaze strašna vremena.
Iako ni ova sada nisu lijepa.
Ali... ma koga se tiče.
Većina gleda samo sebe i prilagodi se.
 
Toliko toga imam za reći, ali šutim.
Suze upiju riječi i kapnu.
Odu, kao što će ubrzo i ova stranica.
A bol ostane.
 
 
Svaka njena riječ još boli,
mada ništa ne primjećujem.
Znam da uzalud je sada
i baš kasno je za sve.
 
"Svaku tvoju riječ ja volim,
mada ništa ne razumijem,
i nikad više neću moći tako,
kao što sada umijem.
Orkestar u plavom svira,
ja te gledam,
a oko nas more.
Nemoj više pričati
i pusti neka oči govore."
 
Neću nikad biti,
oh, nikad biti odrastao!
 
 
Ali, ona nije htjela.
 
"Svaka njena riječ još uvijek boli,
iako već dugo nije tu.
Srce još ne prestaje da voli,
da voli nju.
Prošla je kroz moje pjesme strasno
i u svakoj ostavila trag.
Shvatio sam al' je bilo kasno:
da joj nisam drag.
 
Godine su ostale za nama,
cvjetna polja, mladost i sve.
Nije lako naći prave riječi,
ove noći kad zabijeli sve.
Ostao sam sam. Ostao sam sam,
jer nikad više vratiti se neće,
nikad više.
 
Nije htjela.
Nije htjela
moje pjesme, moju ljubav, moja djela.
Nije htjela
ruke moje.
Svoju ljubav,
nije dala srce svoje.
Nije htjela."
 
Lagala je i samouvjereno pregazila svoje riječi i stavove.
 
Napisao bih ZBOGOM! ali još ima malo vremena.
I ne volim tužne rastanke.
Radije odem dok je društvo veselije, ali ovdje nema veselja, pa onda ostajem do kraja.
 
 

23.01.2015.

.

Nedavno mi je u misli dosla jedan tuzna pjesma i vrtila se po glavi.
Nije mi se svidjala i nisam znao sto bih s njom.
Podsjecala je na tugu.
Izbjegavao sam je.
 
Knedla u grlu, nakon dugo vremena.
 
Nisam nasao mjesto gdje ima toliko razlicitih ljudi, toliko razlicitih misljenja napisanih tokom duzeg razdoblja, toliko slobode pisanja... a sad ce to biti unisteno.
Sto je s privatnim porukama?
Sto je s onima kojih vise nema?
Sto je s ovim malim muzejom novije povijesti?
Brisanje radi zarade.
Hah... i idealiste ubijaju, zar ne?!
 
Ovdje sam dolazio i vracao se u proslost, pokusao shvatiti razne osobnosti, pokusao sagledati svoje greske i izdrzati udarce.
Kao da sam na starom domacem sijelu.
 
Pogresno sam predpostavljao da ce izdrzati do kraja.
A mozda i nisam, ima jos nekoliko tjedana...
 
 

09.01.2015.

.

Nakratko je sijevnulo, prije više od tri godine i osvjetlilo prostoriju.
Bljesak jak kao munja.
Netko je tiho rekao da kod takvih događaja treba zapamtiti raspored stvari u prostoriji, te onda po sjećanju izbacivati stvari van iz prostorije.
To sam zapamtio, jer mi je bilo neobično:
Čemu bacati stvari van?! Pa šta nije bolje smislenije ih rasporediti i očistiti?! - zbunjeno sam razmišljao o tome.
Da, bio je u pravu.
Teško je krenuti, ali upornost s vremenom olakša izbacivanje neželjenog.
Stvari su vani.
Prostorija je očišćena.
Ili nije?!
Osjeti se neugodan miris odnekud.
Upalio sam svjetlo.
Primijetim vrata koja vode nekuda prema dolje.
Što li se krije iza njih?!
Mračno i hladno.
Sjene.
Napastuju, dok iza njih gomila stoji u redu.
Potrebno je puno hrabrosti.
Ili ludosti ili oboje.
Možda je to smisao.
 
Odmaram, tj. čekam.
Još jedna umorna noć bez sna.
Čitao sam stara pisma i gledao stare fotografije.
Sada su drukčijeg mirisa nego prije, riječi drukčijeg značenja i fotografije bez sjaja.
Razmišljao sam da li bi bilo moguće misleno proći kroz vrijeme.
 
Prestao sam brojati koliko puta izgubim u danu.
Zamišljao sam kako je nekada kuća bila topla, dok se grijalo zimi.
Prsti su nazebli, poplavili, ali ne osjećam bol.
Ima je previše, pa više ne obraćam pažnju na nju.
 
U prošlosti sam.
Gledam ju.
Ja bez sjaja.
Vraćam joj crteže u kojima sam pokušao nacrtati snove, očuvane ploče koje će s nekim drugim slušati, neželjena pisma...
što će vjerojatno baciti u peć, tako da bude još toplije u njenoj veseloj sobi.
 
Kažu da zima je,
a ja slušam ritam kiše
koja donosi
miris nove jeseni...
 
Strah me je upitati se:
Volim li ju još?!
Kao prije, mislim li na nas?!
 
Zažmiri.
To je bio samo san.
Samo vjetar, ništa vise.
Otvori oči.
Leđa bole.
Peku.
Trebao bih se ustati.
Preumoran sam.
Hoću li opet potonuti u zaborav?!
 
Ovo nije moj grad.
Ovo nisu ulice moje.
Ovo nije moj svijet.
Ovo nisam ja.
 
Sve je već viđeno.
Kako samouvjereno koračati kroz ludost uokolo?!
 
Vani se razdanjuje.
Hladno je.
Ne razmišljam.
Ne smijem se.
Šutim.
Nisam tu.
Hoću li se ikada vratiti?
 
 
 
"Pogledaj me očima djeteta."
 
 



04.01.2015.

.

Zujanje u glavi.
Nazeble prste bocka ledena hladnoca, ali nastavljam.
Mozda je vrijeme da napisem nesto bolje.
 
 

31.12.2014.

.

To je samo vjetar, nista vise.
 
Ne osjecam bol.
Ne.
Nije jaka.
Ne samara me.
Ne postoji.
Nestvarna je.
Neopipljiva.
Nije tu.
 
Umorim se.
Misli stanu, a osjecaji pocnu biti nemirni.
Gledam prema proslosti, prema onome sto je od nje ostalo.
Sjetim se ljepote i osjecaja srece.
Oh, tako bih joj se predao, stopio se u njoj.
Ali... zastanem zadnji tren.
Odem pogledati stvarnost, ono sto je od nje ostalo.
Tada se trznem.
Prestanem gledati sadasnjost i vratim se ceprkanju po racunalima.
Iako je i tamo sve manje logike.
 
 
Stvarnost je postala cudna.
Nije ludilo.
Kao hrpa vate, koju se ne moze osjetiti, kao nekakvi veo protiv boli.
Nesto mekano.
Da je ludilo, onda se nebi bilo svjesno toga svega.
Da, mozda.
Iako ni ovaj glasan razgovor sam sa sobom nije nesto normalno.
Nije ni san, iako je jako slicno snu.
kao da je nestvarno, kao da ne postoji.
Hrpa lazi.
Ili tako nesto.
Ceka se da prodje.
Ali kao da dolazi nesto strasno, kao da je vec tu.
Iako nema straha, kao dva stranca.
Nije ni masta, jer masta nije tako stvarna.
Kao da je to sve strpano u lonac, promijesano i zagrijano.
Ne kipi, hladi se.
Ponekad se pitam jesam li se promijenio, iako sam svjestan da jesam.
Sve sam manje svoj.
Ponekad jesam, na kratke trenutke.
 
Sta bih sada trebao staviti sareni sesiric na glavu, popiti nesto i glumiti majmuna dok po nebu prskaju razna svjetla?
Ove godine je manje buke.
Puno je hladnije.
Stakla su se vec zamrznula.
Cetiri i pol stupnja.
Podsjecaju me na djetinjstvo, na ukrasna prozorska mutna stakla, kada se bolje zivjelo.
Hm, mozda ih okrivljujem zbog toga sto su napravili krive poteze, iako ni ja tada ne bih znao bolje.
Mozda bih bio i gori.
 
Tko jos ima hrabrosti suociti se s mracnim dubinama i izbaciti to sve van na svjetlo?
 
Jel bolje juriti besmisleno ili stajati mirno?
Jel se bolje kretati ili promisljeno upijati zadnje zrake smirenosti?
 
Mozda je svejedno.
 
Ovaj tekst je preblizu smecu.
 
Moram se suociti s problemima.
Iako neznam tocno kako, ali moram.
Ako odustanem, onda ce bol biti jos jaca.
Patnja.
Izgleda kao da traje beskonacno, iako djeluje kao da je nema, ali je tu.
kao da nisam tu, nego negdje na sasvim drukcijem mjestu, ali nisam, znam da nisam, jer sadasnjost djeluje prestvarno.
 
A buducnost?
Ima li smisla pokusati odgonetnuti tu tamu?
 
Mozda bih se trebao nasmijati.
Okolina zastane kada vidi smjesak, bar izvana zastane.
A cemu se nasmijati?
Sebi? Zato jer sam budala...
 
Sad bih trebao napisati nesto vedrije.
Tako da oni rijetki koji citaju ovo sranje ne budu loseg osjecaja ili razmisljanja.
Ali sta?
Mozda nadu.
Nadu da ce sutra biti bolje.
 
 
Da, sutra je novi dan.
 
 

14.12.2014.

.

Tuga.
Nemoc.
Prisjecanje na one koji nisu tu.
Vrtlog u glavi.
 
Nekad sam kao mali isao brati gljive s tatom.
Zadnje puteve sam bio sve umorniji i vise nisam vidio tako dobro kao prije.
 
Sada se odrasla zlocesta djeca igraju.
Druga zaludjena djeca uzivaju u nastranostima i ne obracaju paznju na zloceste, koji se natjecu koji od njih moze dalje pisnuti.
Muk i tisina.
Zatisje pred buru.
Stao je svaki na svoju stranu.
Sve jace smrde neke nove gljive.
Nekad su djeca bila djeca, a odrasli odrasli, vecinom.
Sada su to sve neki novi klinci.
 
Mozda bih trebao smireno iznesti stolicu na balkon, sjesti i bezvoljno piti topli puding, dok za tren ne pocne vatromet prstati i kisa padati.
 
Hm, sta da sam mogao u proslosti citati ova sranja koja sada pisem?!
Sta bih si rekao?
Nista.
Zajeb.
 
Koja sam ja budala...
 
Da je neko drugo vrijeme, mozda bih bio genijalac.
 
Sto ce se dogoditi prestanem li... pisati?!
Hoce li se sve ovo izbrisati?
 
Gledam smijesne slike i videozapise, ali nije mi smijenso.
Zalosno, a ne smijesno.
Ponekad citam prastare tekstove ili ih se samo prisjecam.
 
Bitno je da znaju dok je tu.
Nema vise starih slika.
Ostale su samo stare pjesme.
 
Uzdah, duboko udahni, ispusi nos.
Umij se, operi se.
 
Prisjecao sam se profesorice njemackog.
Mislio sam se javiti njezinoj rodbini preko drustvenih mreza ako hoce da pokazu gdje spava, tako da joj odnesem sto se vec nosi kad se posjecuje one koji spavaju.
Svijece vise nisu u modi.
Ostalo djeluje neozbiljno.
Proslo je vise od cetiri godine, a nisam znao da je nema.
I to doznam na obavijestima u starom broju digitaliziranih novina.
Bila je postena.
Nikad nije poklanjala ocjene ili smanjivala.
Ponekad je smirivala na pametan nacin one koji nisu bili pametni.
Mislio sam da se doselila tu, ali ona je tu rodjena, a njeni su se svi odselili, a dosli kojekakvi dojebi.
Dojebi su ostali i uzivaju, a nje nema.
Nema mnogih takvih, mozda ih se nitko ni ne sjeti vise.
Sjecam se kako se trudila da nas obrazuje, smisljala nacine da ucenicima priblizi njemacki jezik, tako da budu zainteresirani za ucenje.
Satovi su bili mirni.
Ponekad je pustila kad je bilo vremena da ucenici tiho medju sobom malo pricaju.
Bila je drukcija od ostalih profesora.
Djelovala je kao malo dijete u odrasloj zeni, koja je izvana bila ozbiljna.
Doznao sam jos da je kao mala glumila u kazalistu.
Hm, nekad je grad imao i kazaliste...
Nekad...
Jednom sam je vidio u knjiznici i javio jo jse.
 Stala je pa me prepoznala i nastavila razgovor.
Pitala me da zasto nisam nastavio skolovanje, da bih trebao, a ja sam se izgovorio kao i ostalima da budem.
Ustvari sam odustajao.
Zbog okolnosti su se uvjeti rada na poslu o kojem sam kao mali mastao poceli mijenjati, pa sam odustao.
Odustao sam i od rezervnih planova.
Neke sam pokusao, potrudio se, ali nije islo.
Bila je emisija o kulturi na tv dok sam ju gledao prije dosta godina, gdje jedna voditeljica po ponasanju malo lici na nju, pa sam je se uvijek sjetio.
Ponekad sam zamisljao da toj voditeljici kazem, da jel zna da me podsjeca na prof. njemackog.
Glupost, znam.
Trebao sam se prije zahvaliti na profesionalnosti rada.
Sad je kasno.
Sjecanja koja blijede, pokoja suza koja se zaledi cim kapne.
Tko jos uopce place?
To vise ne rade ni najosjecajnije djevojke.
To sad nije moderno.
 
Nesto je drukcije.
Vise ne razmiljam o Jeleni.
Cak iako ju ponekad snajam, jer san ubrzo namjerno zaboravim i nastavim.
nastavim sto?
Pa... nista.
Nastavim, hm... prolaze dani.
Da, to je dovoljan odgovor.
 
Sta bi bilo da mi se Jelena javila?
Da me saslusala?
Podrzala?
Pa da smo onda u miru nastavili dalje druzenje ili prestali.
Nije vazno.
Sve je drukcije i besmisleno je razmiljati o necemu sto vise ne postoji.
 
Hm, cita li ponekad moj blog?
Kako se toga nisam prije zapitao.
Ocekivao sam da ako suti od mene da ni ne cita, a mozda ga i cita.
Sad me hvata panika.
Kao da nije dovoljno sto sam se sramotio privatnim porukama.
Ma i ja se brinem zbog gluposti, pa naravno da ne cita.
Ona je takva osoba, kad nesto odredi toga se i drzi.

Mogao bih i ja biti cvrsi.
Bio sam nekad, ali pokusam tako da ne zalim uzalud zbog propustenih prilika.
 
Zaboravio sam njemacki.
Znam samo reci kajne anung.
Nemam pojma.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
A onda je dugo u noc plakao u sebi i tuzno tiho uzdisao orosenih ociju, ili je to mozda od zime...
 
 

06.12.2014.

.

A sada nesto sasvim neocekivano:
 
 
Gdje je neki osmjeh?
 
Smireno u stvarnosti spava,
dok veselo trceci skakuce
po lijepim sjecanjima.
Krije se u njeznim snovima,
sto smiruju teske dane.
 
Mozda ima previse osmjeha,
onih laznih neiskrenih maski.
Mozda se u stvarnosti osjecao suvisnim,
pa je otisao tamo gdje je rado prihvacen.
 
Mozda se tamo radosno smije,
tamo gdje postoji iskreno veselje.
 
Mozda...
 
A mozda samo spava
i ceka da ga netko probudi,
da se iskreno nasmije.
 
 

25.11.2014.

.

Hm...
Ako je opisivala svoju unutrasnjost na blogu, svoju mastu i snove, izbacivala ju iz sebe, te ju nakon toga svega nazvala smecem;
to onda znaci da su za nju takvi osjecaji smece.
 
 

25.11.2014.

.

23.11.2014. u 15:42
Where have all the Stars gone,
long time ago?
Oh, when will they ever learn?
 
 
25.11.2014.

.

21.11.2014. u 22:50
 
"Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan.
Kad si sretan prstima pucketaj ti.
Kad si sretan koljena potapšaj ti.
Kad si sretan lupi nogama o pod.
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću svu,
kad si sretan vikni glasno ti hura.
Kad si sretan ti ponovi ovo sve."
 
 
Osnovna skola.
Djeca su se trudila da budu sto glasnija, pogotovo na muzickom.
Da sto jace mlate sa sobom, tako da ih nastavnik primijeti i da mu se umile.
Ispocetka sam i ja pjevao, pa kad su drugi poceli drecati, tada sam se stisao i samo otvarao usta, tiho ponavljajuci s drugima.
S vremenom sam sve bezvoljnije mlatio sa sobom.
Kasnije sam sjedio otraga, pa kad je nastavnik gledao onda sam se pravio da mlatim i samo otvarao usta, a kad bi pogledao na drugu stranu, onda sam se povukao iza gomile i stajao.
Razmisljao sam kakav je to idiotluk i maske na licima.
 
 
Nedavno sam pregledavao zabiljeske na racunalu i primjetm mapu naziva "kad si sjeban pogledaj tada ovo ti".
Sjetio sam se one pjesme iz osnovne i pokusao se sjetiti zasto sam ju tako nazvao.
Otvorim ju.
Unutra fotografija.
Kliknem na fotografiju i...
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 



25.11.2014.

.

02.08.2012. u 11:17

Spavam u napuštenim umjetničkim djelima.
 

 

01.08.2012. u 13:33

Dvanaest sati.
Samo jednom
još mi kaži
da me tvoja ruka traži,
da me želiš kao prije,
da sve
vrijeme prošlo nije.
Samo jednom...
 

 

08.11.2014.

.

Za J. Onu koja nije tu.
 
Osjecaj svjesnosti toga da se spava i sanja, kao da u tom dugo ocekivanom trenutku slobode nista ne postoji i da se time ne utjece na budnu stvarnost.
Pogled usmjeren u prazno, ne obaziruci se na ostale u snu i njegov tijek.
Svjetla nema. Sijalica je pregorjela.
Sam sam u snu. Sam u sobi na krevetu. Sam na ovom svijetu.
Kao da cu povracati natalozeni bolni jauk i iz sve snage pocinjem da nekotrolirano vristim.
 
Voda na ovom svijetu ne moze da spere prljavestinu, mozda je svaka srecna misao iluzija, i u svojoj arhivi vise ne cuvam osmjeh.
Vise ne pamtim:
Ja nisam tu.
Vise me ne vidis.
 
 

01.11.2014.

.

Autobusna stanica.
Trosna klupa.
Cesariceva poezija polako uveseljava smrznutu unutrasnjost.
Hladno je unutra, a kako li je tek vani?!
Nitko i nista.
Stranac u prolazu.
Uvijek je bio samo stranac u prolazu.
Posjetio je tudja sjecanja zapisana u toj okolini.
Tudje suze i osmijeh.
Tako je bilo nekada, a sad je sve drukcije.
Pamcenje se trosi, vrijeme prolazi,
a ljudi brzo zaboravljaju i prilagodjavaju se, bez razmisljanja o kasnijem.
Velik i udoban autobus.
Slusam svirku na klaviru i gledam kako se brzo izmjenjuju slike okoline.
S druge strane me netko mrko gleda osudjujucim pogledom.
Ironicno.
Kazem u sebi lijepu rijec, pokret ruke.
Spava.
Tako ju je lijepo gledati dok spava s osmjehom, jer tada znam da je sve u redu.
Izlazim, jer sam samo u prolazu.
Kad se probudi, zaboravit ce na proslost.
U autobusu smo se upoznali,
u autobusu smo se i rastali.
Hocu li ja zaboraviti?
 
Kraj djetinjstva.
Hodanje uzbrdo, silazenje.
Vani je hladno.
Jafa keks.
Tada rijetka poslastica, koju sam brizljivo cuvao kao dar zamotan u papirnatu salvetu.
Vjerojatno mu je bilo drago, ali tada to nisam primjecivao.
Bio sam dijete, koje jos nije znalo citati izmedju redova, koje je imalo prevelika ocekivanja.
 
Poonekad sam razmisljao o tome mogu li se izbrisati sve ruzne rijeci koje su izrecene.
Ruzne misli koje nisu izgovorene.
A djela?!
Mozda je potrebna samo dobra volja da se sve popravi.
Smirena vedrina iskrenosti.
 
 

31.10.2014.

.

"Tri godine,
duge preduge,
bez tebe.
 
Svaku tvoju rijec sam volio,
mada nista nisam razumio.
I nikad vise nisam mogao tako,
kao sto sam tada umio.
Nemoj vise pricati i pusti
neka srca govore.
Zbogom djetinjstvo.
 
Ja sjecam se...
 
Kaze on i nestane."
 
 
Sjedim.
Godinama se osjecam osamuceno,
iako sam trijezan.
Ne slusam muziku.
Ne razmisljam.
Samo sjedim.
Ponekad slusam kako racunalo zuji.
Ponekad gledam u daljinu,
nekuda...
daleko.
Ponekad slusam pjev ptica.
I upijam mirise cvijeca.
Ponekad nisam tu.
Mozda nisam nikada.
Ponekad se nasmijesim.
To jest, podignem ugao usana.
Ponekad sanjam.
Ponekad...
Nije vazno.
 
 

31.10.2014.

.

Izgleda kao da postajem ono, cega sam se bojao da bih mogao postati i od cega sam bjezao.
Hladnoca i tupost.
Nerazmisljanje.
Mehanicki pokreti.
Nema maste.
Nema osjecaja.
Brzi zaborav.
Nezainteresiranost.
Bio sam sve blize ponoru bezvoljnosti, kad sam se osvrtao uokolo tako da bolje pogledam okolinu, u kojoj sam pokusavao prezivjeti i ostati svoj.
Osjecaji postaju bolno tupi i slabe, nestaju, spavaju bez budjenja.
Bol postaje nevidljiva.
Anestezija?
 
Sto se tice ljubavi (mozda bi preciznija rijec bila opsesija), jos uvijek postoji slaba bol negdje u dubini, kada se namjerno pojavi misao o mogucnosti da u buducnosti nosi tudje prezime.
Zbog cega me je onda zvala?!
Zbog cega je onda sijala to sjeme povezanosti u mene?! Ili je mozda samo pronasla dio sebe u meni ili nesto drugo sto ju je privlacilo.
Presjecena nit dovodi do prebrzog susenja, ljubav je uvenula u toj magli kao da nikad nije ni postojala.
Nema veze, mozda druga strana ni ne zasluzuje bolje.
 
Nekad sam razmisljao o tome da je, umjesto prezivljavanja, vaznije ostati covjek.
Sada vise uopce ne razmisljam.
Tuzno je to da nakon mnogo vremena cekanja, napokon kad stojim pred istinom, bezvoljan sam da tuda nastavim.
Strah od poraza me sprijecio.
Marvin koji je prodao svijet.
A mozda se nije prodao, nego je samo zaspao u svijetu.
Ima li uopce razlike?!
 
:(
 
 (...)
 
 
S druge strane kad se pogleda, osjecaj tuposti uzrokuje idiotizam okoline koja radosno hrli u zamku.
Tako nestaju osjecaji prema njima.
Nema osjecaja mrznje, niti ljubavi, samo ravnodusnost, uz tihu tugu.
 
Sto se tice ljubavi, cemu trositi svoje dragocjeno vrijeme na nekoga tko to ne zasluzuje?!
Cemu bacati osjecaje u nista.
Neobicno ziv lagani povjetarac, lijepa misao koja ugodno nagoni na bijeg, neobicne slucajnosti... samo nakratko izazovu izbacivanje dubine podsvjesti u svijest i javi se eto... ljubav, povrsna i kratkotrajna, ali ipak ljubav.
Pregledavam stvari koje su drugima ispadale dok su isli tim putevima, pa se pokusavam ispraviti.
 
Mozda je vaznije ostati budan ili se bar truditi biti budan na kratkotrajne trenutke bolne istine.
Tu se bar jos uvijek moze slobodno odabrati kojim ce se putem ici i promjeniti put ako se shvati da to nije ispravno.
 
 

31.10.2014.

.

Na tvoja sutljiva pitanja pristojno ti odgovaram...
"ko te kara, nek ti pise pjesme"
...dok sjecanja nestaju u zaboravu nastalom zbog drukcije stvarnosti.
 
 

31.10.2014.

.

"Iako davno su nestale veze,
sto spajale su nas.
Iako davno izbrisane su rijeci
i ne pamtim ti glas.
 
Iako davno vec zaborav te skrio
i dodir tvoj je stran,
susret bi novi probudio u meni
onaj stari plam.
 
Dugo, vec dugo pamtim te samo
kao djacki grijeh.
Dugo, vec dugo
ne znam dal' su draze bile
suze ili smijeh.
 
Dugo, vec dugo
zaborav te skriva
i dodir tvoj je stran.
Al' susret bi novi
probudio u meni
onaj stari plam.
 
Ako te sretnem samo suti.
Samo suti.
Suti moj djecace plavi.
I nek' tvoja kosa plava
na jastuku uspomena spava."
 
 
Drzim sok u ruci, pa kazem konobaru
"Ovaj sok bas drma, onako pravo..."
dok se okolina smije.
 
 

31.10.2014.

.

Pocetkom oktobra dvijehiljadeicetrnaeste, tokom psihickih lomova, naizgled bezizlaznog beznadja, gomile suza i raspadajuceg savrsenog svijeta, pokusavam doci k sebi i ici ispravnim putem.
 
 
Sjedio sam na klupi, slusao muziku i crckao po papiru sheme o tome kako bih slozio racunalo.
Uokolo je bilo mirno, zuborila je voda u daljini, a pticice su pjevale po granama.
U blizini se pocelo skupljati nekakvo drustvo.
Oci su mi bile rosne vec dugo vremena, ali nisam obracao paznju na to, iako me neka djevojka upadljivo gledala, kao da mi hoce nesto utjesno reci.
Povremeno bi ih brisao, zapalio cigaretu i malo popio, tako da bude lakse, pa nastavio crckati.
Drustvo je bilo sve vece i glasnije.
Nekome se svidio "robot".
Hm, koja ironija,  pomislio sam u sebi i nastavio crckati.
Onda je na red dosla jedna pjesma.
Zastao sam i zamisljeno pogledao prema uredjaju koji je pustao muziku, pa onda krenuo da udahnem dim podizuci glavu i zastao jer me presjekao neciji mrki pogled.
Jedna druga djevojka iz tog drustva me ostrim pogledom pitala da - koji ku... ja tu radim?!
Pogled je bio bolan, slican onome u snovidjenju kojeg sam htio nacrtati prije nekoliko godina.
Nisam udahnuo dim, ostao sam nepomican.
Sta tu radim?! - pitao sam se.
Ostvarujem svoje posljednje glupe zelje i zaboravljena snovidjenja.
Ti si mi uzela sve dobro i prkosno zguzvala, te pobacala nakon sto si iskoristila sta ti je trebalo, a meni u zamjenu ostavila smece koje ti sada vracam.
Ustajem se i gasim cigaretu, te pospremam stvari, dok pjesma zavrsava.
U drustvu muk i tisina zbog njenog rezanja pogledom.
Hm, kako okolina koja se pravi sasava primijeti sve.
U ruksaku pronadjem jedan crtez, pa ga poklonim nekoj trecoj djevojci iz tog drustva.
Druga me naglas upita ono sto me ispitivala pogledom.
Sutim.
Ne prepoznajem ju.
Isto onako kako nije ni ona mene, dok je nekad prije gledala u mom pravcu kao da sam nevidljiv, dok je mene probadala bol.
Trazim po torbi, nadjem i dadnem joj davno napisano i neposlano pismo, te odem, dok je ona ljutito i brzo prelazila preko redova napisanih tintom po finijem papiru.
Nije podizala pogled, niti se obazirala na okolinu, niti onoga koji je vec nestao u daljini i pjevusio uz razarajucu bol i smirenost u isto vrijeme ...sve oko mene je grijeh, vrijeme je morat cu poc... ...nek ovo bude zadnje zbogom, jer vise nema ljubavi, ni uspomene na tebe nece ostati...
Od flesbekova i vrtoglavice vise nije znao kuda ide, niti kamo da krene, ali to vise nije bilo ni vazno, jer nije isao nikuda.
Izgubio je laznu igru i varljiva snovidjenja, u kojima je trebao pobijediti.
Prestao je razmisljati o glupostima.
Pronasao je sebe i konacno postao nitko i nista.
Poceo je zivjeti i radovati se istini, dok vedrije koraca po trnju i mulju kroz tamnu maglu, ne obaziruci se na cudovista koja laju dok zivot prolazi.
 
 
 
" Pismo za zenu koje nema...
 
 
Spavas li?
Jos samo zelim ti reci ono sto osjecam.
Slusas li?
(...)
Dugo mi je trebalo da od prijasnjeg odustanem.
Na ruznu zbilju da se naviknem i zelje izbrisem.
Previse smo ljubavi nepazeci jedno drugom davali.
Brzo smo je popili i usput izgubili.
Ne govori gdje si, ne zelim da znam.
Ne govori s kim si, ne zelim to da znam.
Netko za tebe kiti suplje darove,
modernu ljubav nudi ti.
A meni ostaju tudje zime i bolni porazi,
da me na te sjecaju.
Da te nemam, vise nemam,
a trebam te.
(...)
Ljudi su rekli da smo ludi.
Nije vazno.
Kad smo isli kroz snove, ljubav je hodala izmedju nas.
Cuda su moguća, ljubav je hodala u našim stopama.
Ljubav je hodala, više ne hoda.
Vise ti se ne sjecam ni imena...
(...)
Pitas se sta tu radim?!
Cekam tvoj iskreni pogled koji stvara osjecaj suvisnosti u svemiru, tako da mogu smireno otici od tebe.
 
 
...nekada tvoj, a sada vise nije ni vazno tko. "
 
 

21.08.2014.

-

Budi svoj, nije važno što god govorili.
 
 

19.08.2014.

.

Umoran sam, spava mi se, ali draža mi je budnost, iako stalno spavam.
Tko se još smije, a tko plače?!
Ostali su samo podsmjeh i zlonamjeran pogled na maskama svijeta.
Ponekad sam zamišljao kako bi bilo da mogu putovati kroz vrijeme ,ali došao sam do zaključka da ne bi dobro ispalo, bar nikad nije u prilično realnim zamišljanjima.
Čak ne mogu spriječiti ubuduće one greške koje sam prije radio.
Osjećam se jadno.
Bijedni stvor koji nezna kud bi sa sobom.
Možda da napišem posljednju pjesmu, iako je najljepši pjev labuda pretužan.
Ni to nema smisla.
Ovako sam slobodan, u neslobodnoj okolini.
Oh, kako je bilo lijepo živjeti pod staklenim zvonom snova.
U krletki koja je čuvala od vanjskih grabežljivaca.
Ali ne, glupi orao je morao maštati o letu po visokim nebesima, a na kraju je nisko pao.
Kao oblak, kojeg je vjetar visine njihao.
Da se nasmiješim jer najgore tek dolazi?!
Sjećam se kako sam ju poljubio, ali nije dobro ispalo, ne onako kako sam ja htio.
Pa sam ponovio, dok se zamišljeno nije ostvarilo.
Kolegica je vjerojatno mislila da smo se pomirili, čim je bila onako nasmiješena.
Pozdrav, te silazak niz stepenice, sve oko mene je grijeh...
Pet godina kasnije sjedim s njim na klupi.
Nije mi se sviđao položaj, ali sad bi mi bilo svejedno, jer bilo bi mi drago da sjedim blizu njega.
Nema više njegovih širokih leđa.
Kraj mene neka fufasta balavica, a malo dalje djevojka u sutonu tihom, tj. isti qurac, samo drugo pakovanje.
A ja? Ja sam bio vjeran onoj u mašti.
Zamišljao sam da imam fotoaparat i da slikam, dok se ova kraj mene nabacivala hvaleći izgled, pa nakon dosta vremena mog nereagiranja odustala.
Kiša pada, tamna noć i naoblaka, zadnji izlazak.
Nema više, možda nikad više, iako je to prestrašno za čuti, možda toliko da je ljepše čuti da je to laž.
A možda i jest laž, iz koje se treba na kraju svega probuditi i živjeti.
Tamo gdje dobre riječi imaju dobro značenje, gdje vrijeme ne teče.
Gdje ljubav ima nevinije značenje.
Gdje iskrenost nije stran pojam.
Možda me se tamo netko sjeti i spomene me.
Da, možda.
Trebao bih se više potruditi i prijeći zid.
Sjene me trgaju.
Bol u srcu je prejaka.
Ali izdržim, pustim i prođe.
Pomislio sam da bi možda bolje bilo da sam i tada durao, a ne se predao.
Ili još bolje, da sam do kraja odustao još ranije, možda bi tada sve drukčije bilo, ljepše.
Iako znam da ne bi.
Ironija.
Iako sam se otuširao, osjećam prljaveštinu na sebi.
U sebi da ne govorim.
Glavobolja već danima ne popušta.
Hrpa otpada, emocionalna ruševina.
Nema veze, bar sam iskren.
Koji sam ja gubitnik.
Možda bi u nekom drugom vremenu bio genijalac.
Teško je brojati havarije.
A možda sam umjesto nježnog dodira, tražio udarac, ali iskren, onako od srca.
Što će se dogoditi prestanem li...
Glupa pitanja nekadašnjih pisaca.
Slike pune prašine i plijesni.
Mlijeko na sniženju, nedozrela kruška i zreli paradajz.
Hrpa komaraca, muha, spajdermena i mušica.
Ponekad uleti leptir.
Ponekad bol popusti i prođe.
Počnem koračati.
Da, kotrljanje.
Guranje velikog kamena uzbrdo.
Ili možda bolje rečeno, penjanje na tobogan, pa onda naglo spuštanje.
Silnog li veselja... pih.
Grlo me grebe, stopala su ledeno hladna.
Osjećam se prebijeno.
Izmrcvareno.
Naviknuta bol.
Ponekad mi dođe u sjećanje "spasila sam svog anđela čuvara, da bi on..." i onda cap, kao stroj u kvaru.
Preosjećajan robot, pretužan zbog hladnoće ljudi.
Jbt, koja ironija.
Dođe čovjeku da prdne od tuge.
"Tako sam umoran i čekam valove mora.
Ti prolaziš s njim, osjećam da dolaziš ti,
to je znak da doći će dan,
s toplim vjetrom jugo..."
Priznajem da sam griješio i da sam izgubio, kajem se.
Možda ostanem vjerniji još jednoj šansi.
Ako se pojavi...
Žedan i gladan.
Možda se ne vratim rigotini.
Lalalaj lalaland...
Ne mogu spavati.
Olujna naoblaka.
Možda će biti lakše ako se zagrlim.
Ostani čvrst, budi svoj.
A tko sam ja?!
Nitko i ništa.
"Da sam ja netko..."
 
 
Stidljiva ljubičica - Još koji dan s tobom
 
https://www.youtube.com/watch?x-yt-cl=84503534&v=tb9M7G3B2_4&x-yt-ts=1421914688
 
 

18.08.2014.

.

Htio sam se malo opustiti, pa sam išao gledati slike i videozapise o magnetofonima.
Najviše mi se sviđaju prijenosni i ponekad zamišljam da ga imam i ponesem sa sobom u šetnju i da snimam pjev ptica.
Iako ih sada skoro nitko ne koristi, privlačili su me, pogotovo zadnjih nekoliko godina, sve dok nisam izračunao koliko to košta i da si ih ne mogu priuštiti.
Ali nema veze, bar mogu uživati u njima ovako...
Gledam video, slušam i opuštam se.
Ponekad se čuje i lijepa stara pjesma, kakve su se nekada slušale.
Zamišljam kao da je pred menom, da ga namještam i stišćem prekidače.
I onda nakon minutu i pol počne naglo...
 
Danny's Uher 6000 Report Universal!
 
https://www.youtube.com/watch?x-yt-ts=1421914688&v=Db4DKN-8Jak&x-yt-cl=84503534
 
Više ništa nije važno.
 
Jelena, žena koje nema
 
https://www.youtube.com/watch?v=drBZwFBIGXo&x-yt-ts=1421914688&x-yt-cl=84503534
 
 

18.08.2014.

.

Možda da samo prestanem pisati i odem u stvarnost.
Možda da počnem pisati pjesme olovkom po bilježnicama ili nalivperom po listovima.
Možda da uzmem knjigu pa čitam i tako povremeno da pobjegnem u iluzije.
Da obrišem gitaru od prašine i tužno zasviram, te pustim bolni jauk.
Da se prošetam po dijelu gdje nema ljudi, dok slušam pjev ptičica i melodiju skakavaca.
Da udahnem miris zelenila i ljetnog cvijeća.
Možda me miris ruža podsjeti na lijepe trenutke u djetinjstvu.
Možda se izgubim u gomili i svi me zaborave.
Nije važno, jer sam i ja već odavno samoga sebe zaboravio.
Možda popijem čaj, dok gledam kroz prozor, prisjećajući se muških stavova u nekim dobrim starim filmovima kad je sve izgledalo vedrije.
Sad više nema muškaraca.
Nema ni žena, niti djece.
Nema ni starijih, to je sad sve nešto novo.
Razmišljao sam o najstrašnijoj pjesmi koju sam dosad čuo.
Prije sam ju slušao, ali nisam dobro shvaćao riječi.
Nedavno sam ju opet išao poslušati i prepao se.
Jeza me uhvatila.
Tko bi rekao da će iz usta tog smirenog tipa kovrčave kose i okruglih naočala na njegovom grbavom nosu, dok tipka po klaviru izaći nešto tako strašno.
"Zamisli"
Ne želim to zamišljati, to je prestrašno, i ne, ti nisi sanjar.
Onih pravih sanjara već odavno nema, nestali su dok si se ti prodavao.
Možda da odrapim papir i napišem pismo,
onako iskreno, pa ga presavijem i odmah pošaljem u kutiju za smeće.
Ili da sve prije napisano tamo strpam.
Bilo je, pa prošlo.
Cvijeće vene, drveća se suše i na tlu trunu.
Mahovina se širi, te kojekakve bube.
Riječi imaju potpuno suprotno značenje.
Život je postalo nešto čudno, niti stvarnost, niti san, niti noćna mora, niti snoviđenje, niti iluzija kad se bude opijen.
Mašta izgleda stvarnije.
Kao nekakvi teški dim, a nigdje friškog zraka.
Ponekad pomislim da sam zaboravio računati.
Zadaci su jako teški.
Nije mi do plesanja, ni do pjevanja.
Niti do gluposti i laži.
Nije mi do prolaznosti.
Tražio sam nešto bolje od toga.
Umoran sam od glupih igrica.
Prilagođavao sam se i tako skupio hrpu tuđeg smeća u sebi, a ta trulež koja je dugo stajala u nedirnutoj zagušljivosti, jako zasmrdi kad ju treba očistiti.
Ne, ne smijem se, niti ne plačem pred drugima.
Šutim, jer nemam ništa pametno za reći u tom cirkusu.
 
 

17.08.2014.

.

Stajao sam u sobi i gledao kroz prozor, iako to više nije bila moja soba, nego samo san, koji sam sanjao prije nekoliko godina.
Čudan san.
 
Mnogo godina ranije sam bio sretan, onako iskreno, u toj sobi.
Imao sam sve što mi je bilo potrebno.
Imao sam osjećaj da neće potrajati.
Imao sam osjećaj da trebam uživati u tom trenutku sreće koliko god mogu i tada sam se prepustio tom lijepom osjećaju, koji je trajao kraće vrijeme, nekoliko dana ili tjedana, iako sam sumnjao u kratkoću njegovog trajanja.
Nisam očekivao boli, niti još gore boli koje su dolazile kasnije, niti one još gore nakon tih, niti one još gore nakon tih svih, niti...
 
Zadnje zime me vozio u autu.
Padao je gusti snijeg, onako polako, usporeno kao u filmu.
Velike i mekane pahulje.
Utonuo sam u taj lijepi prizor i naglo se rzbudio tako da mogu nastaviti funkcionirati.
Možda nisam trebao, možda sam trebao ostati u tim mislima i osjećajima.
 
Bio sam mali.
Tata me vozio u stojadinu.
Ležao sam otraga na sjedalu i gledao žice dalekovoda.
Opuštajuće, kao kad se gleda notna bilježnica.
Kao da sviraju.
Uspavljuju.
 
 
Stojim u sobi i gledam kroz prozor.
Ne gledam nešto određeno, samo stojim.
Pokušavam ostati čvrst, ne skretati pogled pun suza.
Čvrstoća? Snaga?
Glavobolja drma, kao i nagon za povraćanjem.
ne hodam tamo-vamo, samo mirno stojim.
Strpljivo.
Ili pravim precizne, odmjerene korake, točno onoliko koliko trebam prijeći.
Moram ostati čvrst.
Moram izdurati.
Predurati.
Nisam jedini.
Bez bježanja.
Možda su gitara i boca jedine koje razumiju.
Trulež, raspadajući smrad, tama i gnjilost.
Možda bi ljepše izgledalo da netko nacrta smajlije.
Ne smijem dopustiti da me strah od poraza natjera da odustanem od igre.
Trebao bih biti uporniji, samouvjereniji.
 
Muk i tišina.
U daljini ostatak sjećanja na melodije.
 
...
 
 

17.08.2014.

.

Prije nego sam od svega prijašnjeg odustao...
sjedio sam u fotelji, gledao kroz staklo u nikuda i plakao.
Dugo nisam plakao, iako u zadnjih godina sve češće.
Plakao sam, ali se nisam isplakao jer je bol ostala unutra.
U današnje vrijeme je sramota plakati.
Cigarete i piće me ne privlači, kao ni šetnje pustim parkovima.
Hm, možda sam prije trebao biti odlučniji i odbaciti gluposti od sebe, kao što ih sada mičem.
Trebao sam ih brže izbaciti, a ne odugovlačiti i davati drugu šansu, kao da su je meni drugi davali...
Možda na ovom svijetu postoje sretni trenuci, možda se treba boriti za njih da se s druge strane netko osmjehne.
Meni ne treba osmjeh.
Meni treba iskrenost.
Bez temelja, neovisan o podlozi lebdim, tako kad dođe udarac, samo proleti kao da ga nije ni bilo.
Bol je nestala, prestala.
 
Sad shvaćam zašto sam jučer bio nervozan, predosjećaj.
Da, znam, da sam bar u nečemu dobar.
Zašto bih se svega sjećao, kad će se to sve na kraju zaboraviti kao da nikad nije ni bilo.
 
Probudio sam se.
Sve mi je mutno.
Oči mi suze i peku me.
Osjećaj povraćanja.
Lagana glavobolja.
Zujanje u ušima.
Kamo?!
Nikuda.
Opuštanje u trenutku koji prolazi.

 
 
# poweroff
 
 

17.08.2014.

..

Odustao sam i od izbacivanja nje iz sebe.
Nisam uspio do kraja, a dovoljno je da odustanem, pa da se tada sve vrati u staro stanje ili nešto slično tome, ali svaki put je drukčije.
Slušam muziku i gledam njenu sliku.
Ona gleda mene, iako ustvari ne gleda u mene, to je samo zamišljena glupost.
Mir i tišina u glavi.
Kao da pričamo tišinom, tj. izgleda da si nemamo ništa za reći, osim pogledom i pokretima između redova.
Znam da ne postoji i svejedno mi je.
Svejedno mi je i ako postoji, jer nije tu.
Ona je jedan od oslonaca koji me drže i bilo bi jako glupo da sam ju uspio izbaciti.
Smjestila se i odmara.
Ne držim ju, niti ju tjeram.
Vedriji sam, pomalo nestrpljiv i možda odrastam.
Da, nemam ništa pametno za reći.
 
 

12.08.2014.

.

Hm, možda se nikada ne vratim.
Možda se ne mogu vratiti.
Nekadašnje sjećanje i ponašanje je nestalo u prošlosti, a ja izgubljen u sadašnjosti.
Sve je manje blogera.
Stranice na kojima se moglo nešto pametno pročitati se gase.
Veći dio ljudi se zajebava, a manji dio je zabrinut i šuti.
Jebaljke i fakeri uživaju.
Umoran sam, a možda to više nije ni važno.
Možda će uskoro sve otići u ...
 
 
Slučajno sam naišao na svoju sliku gdje mrko i pomalo tužno gledam fotografa prije desetak godina.
Tada sam još izgledao kao dijete.
Izgledao sam tako do prije koju godinu.
Sad sam umoran.
Vrijeme brzo prolazi.
Šta sam postigao od tada?
Ništa.
Hrpu pokušaja i još više razočarenja.
Hm, možda život i jest cigareta koja gori, koju ne treba gasiti prije nego što sama do kraja ne izgori.
Smrad i hrpa pepela na ovom smetlištu.
Izgleda da sam počeo vedrije razmišljati...
 
 
Ljubav je neobična riječ.
Sjećam se da sam kao mali napisao lijepi tekst o tome što je ljubav.
To je bilo moje prvo pisano djelo, ne sjećam se, ali možda je izgledalo kao poezija.
Sjećam se da ga je razrednica uzela i pročitala pred svom djecom iz razreda na glas.
Možda sam tada bolje shvaćao šta je ljubav.
Sada na taj osjećam skoro svaki dan gledam drukčije.
Pokušavam shvatiti, a možda i osjetiti kako izgleda u najčišćem obliku.
Pokušavam ne obraćati pažnju na bol.
Od većine planiranog sam odustao, jer sam predpostavio da će se pretvoriti u sranje.
Ono malo što sam se potrudio i dovršio tj. da se ostvarilo ono što je djelovalo najstabilnije, iako sam predosjećao da smrdi, pretvorilo se u sranje.
Nemam više planova.
Pokušavam se ne bojati prijetnji, niti neostvarenih strahova, jer je svejedno.
Trijezan sam, ali osjećam se kao da sam se jako napio.
Ponekad zaboravim, pa počnem razmišljati o ovom svijetu ili počinjati koračati, ali onda me iznenadna tuga zaustavi.
Stojim.
Ne smijem se.
Ništa mi nije smiješno, niti mi se ne nosi maska, niti samozavaravanje da je sve u redu, kad nije.
Može li se pronaći smisao u besmislenosti?!
Ili možda, kad se pogleda s veće daljine, tj. visine, možda sve izgleda puno smislenije.
Da, možda...
Iako više ne postojim, možda je to ispravan put.
Mislim, ispravan za mene.
Možda ću tako biti bliže istini, iako do nje ima mnogo puteva.
Nakon jako dugo godina, mogu se pogledati u ogledalo.
Gledam i ne vidim ništa.
Broj neodgovorenih pitanja se smanjuje, a zbunjenost često dosegne svoj vrhunac.
Ružno okružje kao da ne postoji, zlonamjerne sjene kao da uzalud napastuju.
Vrijeme kao da je stalo i raspada se.
Polako.
 
 
"Još teče mojim venama
ta gorka rijeka naših dana."
Zastanem da se odmorim i dođem do zraka, pa nastavim kositi uz povremene žabce.
"Još više bole tvoji poljupci,
što kao rane žive uvijek u meni."
Jako svrbe ugrizi komaraca, a znoj se cijedi po meni.
"Prošla je duga godina dana
od kad si draga ostala sama."
Zbog neravnog tla moram često učvršćivati i oštriti kosu.
"Proći će dušo još mnogo više,
dok nam se ljubav ne izbriše."
Još češće namještam rep, jer sadašnje gumice slabo drže.
"Tamo na pijesku tragovi stoje,
u duši čujem krik galeba."
Ponekad zastanem, pa uz tužni uzdah pogledam na terasu prema sada praznoj plastičnoj stolici.
"Tamo nas zovu valovi plavi
i duga zlatna obala."
Ne smijem paničariti.
Sve će biti u redu.
 
 





23.07.2014.

.

Prohujalo s vihorom.
 
 

21.07.2014.

.

Pokušavam shvatiti da me ne voli, i da me nikad nije ni voljela.
Pokušavam shvatiti da je to sve bilo samo obično sranje.
Ali još uvijek ne mogu.
Znam da je bilo sranje, ali ne mogu se uvjeriti u to, tj. ne mogu srediti osjećaje.
Uostalom, ne može se preko noći pritisnuti prekidač pa isključiti suvišne misli koje štete.
Gledam ju kao stranca.
Stranac stranca, koji se ne prepoznaju.
Kako se pogledi promijene tokom nekoliko dana, a da ne kažem tjedana, mjeseci i godina.
Pokušavam se sjetiti kako sam ju uopće i zavolio.
Zbunjujući snovi, hrpa neobičnih slučajnosti, magnet s moje i njene strane.
Kad volim onda postanem idiot, možda mi se zato i ne sviđa taj osjećaj.
Sjećam se kako sam se početkom 2010. borio s njim, udaralo me u grudima, pa onda i u glavu, sve dok se nisam predao.
Da nisam, možda me više ne bi ni bilo.
Znam da je to kukavički potez, ali...
Tada je bol naglo nestala i sve je bilo u redu.
Ponekad sam se pitao što nas je spajalo, ali možda mi se ne bi svidio odgovor.
Pokušavam shvatiti smisao.
Kako ostati u istini u svijetu laži?!
Koliko sam se puta pokušao popeti, te koliko sam puta pao?!
Možda je podizanje važnije.
Zašto uopće razmišljam o tome?!
Zato da ne razmišljam o stvarnim sranjima koji se dešavaju u životu i da tako tamo budem što smireniji, dok za to vrijeme razmišljam o izmišljenoj kenji.
Tralala hepiend!
 
 

12.07.2014.

.

Računalo zuji, disk u njemu grebe,
a ja se nakon šamaranja pokušavam probuditi.
Prolazio sam kroz puno puteva.
Neki vode u povaliju, a drugi na početak.
Bio je još samo jedan.
Onaj najteži.
Da se pokušam popeti uz njega?!
Da li je bar pokušaj dovoljan?!
Možda neću stići do cilja.
Jel bolje biti na smrdljivom i toplom, ili se mučiti po trnju i hladnoći?!
Šutim.
Nemam ništa pametno za reći.
Ne prisjećam se.
Ne planiram.
Ne razmišljam o glupostima.
Ne znam koliko će trajati taj trenutni osjećaj.
Okolina si oblizuje sline i sprema se da me pojede.
Gdje ću?!
Kamo otići?!
Gdje se sakriti?!
 
- "Nigdje.
Zato što nitko,
takav kao što si ti,
nije preostao."
 
 

12.07.2014.

.

"Umjetnost nikada nije završena, samo napuštena."
 
Jel to još jedna laž?!
 
 

10.07.2014.

.

To je samo vjetar,
ništa više...
 
 

09.07.2014.

.

"Kud je sve cvijeće nestalo, davno prošlo?!
Oh, hoće li ikada naučiti?!"
 
 

09.07.2014.

.

Tuga i sjećanja.
Naga.
Maska u obliku osmjeha.
"Zbunjenost u njenim očima koja sve govori.
Izgubila je kontrolu.
Drži se najbližeg prolaznika.
Odala je tajne svoje prošlosti
i o glasu koji joj je govorio kad i gdje da postupa."
Nije me uzela za ruku.
Okrenula se, rekavši kako ja nikad neću znati zašto, niti ju razumjeti.
Više ne vrišti.
"Mogao sam živjeti malo bolje uz mitove i laži.
Kad je tama provalila, samo sam se slomio i plakao.
Mogao sam malo proširiti svoj životni djelokrug.
Kad je promjena nestala, kad je potreba prestala..."
Izgubio sam.
 
 

08.07.2014.

.

Davna sjećanja se tope.
Više neznam tko sam.
Smiren, pa ne obraćam pažnju na vanjske stvari.
Čemu se brinuti kad sve prođe.
Ravnodušnost.
Osjećaji ne bole onako jako kao prije.
Zbrkane stvari više nisu važne.
Nezainteresiranost.
Život prolazi rješavanjem svakodnevnih obaveza.
Ne razmišljam o prošlosti jer ju ne mogu promijeniti,
a teško se učenjem ispravljaju greške u budućnosti.
Jezikova supa.
Nemam teka više ni za nju.
Trudim se da ne obraćam pažnju na smjesu osjećaja.
Stara pisma.
Pjesme iz djetinjstva.
Više se ne smijem, niti plačem.
Kao spori film.
A možda je samo takvo vrijeme...
 
 

04.07.2014.

.

Ružni snovi i osjećaj prolaznosti.
Sunčan dan.
Osjećaj kao da je naoblaka.
Hodam susjednim gradom.
Pokušavam biti uspravan, iako me leđa jako bole od obaveza,
ali bole me još jače kad sam pognut i to ružno izgleda u tuđim očima.
Hodam, pokušavam ostati usmjeren,
tako da me ne zanese, da ne padnem.
Hodam i pjevušim.
Ne znam šta, samo da ostanem smiren.
Korak po korak.
Gledam okolinu i prisjećam se.
Kako je bilo nekada, kako je sada,
ali ne brinem kakvo će biti, niti me to više zanima.
Nakon nekoliko stotina metara shvatim da pjevušim bitersvit simfoniju.
Peciva više nisu fina kao nekad.
Kolač sam jedva pojeo, uz pauze zamišljanja kako su nekada u blizini bila velika stabla.
Ptičice dolaze i kljucaju.
Dvije žene iza, jedna obično obučena, a druga u crnoj halji, pričaju kao kakve babe na kafi.
Dolazi čovjek sa skuterom, pa sjedne iza, između nas.
Htio sam baciti komadić kolača ptičicama, ali da me ne bi zajebavali zbog toga, da smetim.
Ustane se pa ode.
Ustanem se i ja, misleći da ću popraviti okus sladoledom.
Ne znam zašto sam uvijek kupovao taj, možda zato što me interesiralo kakav je okus punča iz većinom glupih stranih filmova.
Dolazi iza mene u red za kupnju.
Zbunjena žena ispred, preusmjeruje na ostale u redu.
Hm, dadne kornet u ruku, a inače stavi na stalak.
Izlazim.
Sačuvao sam komadić kolača u ruci i neprimjetno bacim na stazu gdje se skupljaju ptičice.
Klupe više nisu što su nekad bile.
Gledam prostor ispred sebe gdje je nekada bila jedna klupa s naslonom.
- "Oprosti..." - kažem onome koga više nema, koji je nekad sjedio tamo, kad je bio zadnji dan u tom gradu.
Ni sladoled nije što je nekad bio.
Ili možda samo imam takav osjećaj za hranu u zadnje vrijeme.
Prolaze neradnici koji uživaju u neradu, noseći papirologiju koja im to omogućuje.
Koja ironija.
Više nije ni smiješno, niti za plakati.
Hrpa dječurlije u daljini, rođena iz ljubavi...
prema novcu.
Jedno drugom do uha, hodaju uz kolica, a još jedno čeka u trbuhu.
Sve je više takvih mladih, a na stare ne obraćam pažnju.
Razmišljam da sam se možda izvukao iz te kolotečine.
Pogledam još jednom prema zamišljenoj klupi, ustajem se i odlazim.
Bljak okus u ustima od sladoleda i svega ostalog.
Zažmirim.
- "Ne, ne, ne..." - govorim u sebi.
- "Jesi li ikad bio dolje?!" - odjekne u meni, uz gorkoslatku melodiju.
 
 

30.06.2014.

.

Ostalima miriše, a meni smrdi.
Možda tužni smajl to bolje opisuje.
Izgleda da će se sranje ponoviti, još jedan igrokaz, možda zadnji, tj. predzadnji.
Razmišljao sam o njemu dugo vremena, možda odmalena.
Možda nitko ne shvaća o čemu pišem, a možda neće ni kasnije, iako je možda tako i bolje.
Kao zatišje pred ružnu naoblaku.
Dok meni miriše cvijeće i zelenilo, uz slatki pjev ptičica,
drugima to smrdi i više im odgovara gradski smog i uživanje u buci.
Lažni sjaj.
Možda se bliži kraj, iako ga nitko doslovno ne očekuje, niti ga tako zamišlja.
Možda netko i da, ali šuti, povučen u sebe, tražeći smisao i ispravan put.
Tužno.
Možda izdržim do kraja, iako to zvuči jako egoistično.
Izgleda da i vrijeme prolazi, tj. završava...
 
 

30.06.2014.

.

Radosni momenti koji uljepšaju život,
slično kao što ljiljani prekrasno cvjetaju, ako se ne razmišlja koliko dugo i šta bude poslije s njima.
 
 

29.06.2014.

.

Loši dani.
 
Mislio sam pirgavoj reći nešto utješno, ali ne znam šta.
Ponekad tišina više kaže.
 
Možda bih trebao biti vedriji i smireniji.
Da...
 
Zamišljao sam da sviram gitaru.
Zamišljao sam da...
ne zamišljam ništa.
 
Razmišljao sam o koječemu.
Više se ni ne sjećam.
 
Eh, da..
Proradio drugi blog početkom godine, pa sam počeo pisati i ubrzo prestao kad sam vidio da su svi ostali korisnici reklameri.
Djelovalo je bezveze.
Slično kao i ovdje kad su kasno u noći jedini korisnici stranci, koji pišu gluposti.
Nakon nekoliko tjedana pauze, dođem i saznam da je tamo moj blog izbrisan.
Ajd, nema veze, kao da su znali da sam to htio napraviti...
 
 




Stariji postovi