.

Krajem osnovne škole u hladnim mjesecima, volio sam sjediti na toboganu kraj vrtića u blizini škole, dok sam čekao autobus nakon nastave.
Već se smračilo, pa sam sjedio na vrhu stepenica, okrenut leđima i gledao u nebo.
Ponekad bi mjesec bio neobično sjajan i velik.
Sjedio sam sam i razmišljao.
Bilo je hladno, okolo snjeg i led.
Kao zatišje pred buru.
 
Tada sam mislio da je to zato jer sam ulazio u pubertet.
Neobično što sam imao i prije, a i poslije te osjećaje.
 
Svatko kaže da je njemu najgore.
Zanimljivo bi bilo kako se osjećaju osobe koje osjećaju tuđe osjećaje.
Osobe bez morala bi to željele moći, a moralnima je to teret.
Kao da nemaju dosta svog sranja.
 
Nikad nisam nijednu volio kao nju.
Nikad nisam nikoga ni zavolio na taj način.
Iako mi je odgovaralo stanje bez njene reakcije, jer ne znam kako bih se ponašao da sam dobio potvrdu ili njenu odbijenicu.
Ispočetka sam htio da ima nekog drugog, da moji osjećaji izblijede.
Kasnije sam se toga bojao.
U teškim vremenima mi je bila oslonac u snovima.
Djevojka koje nema.
Postoji samo u mojim sjećanjima.
Mislila je da kad budem išao njenim stazama, da ću osjećati bol.
Nije znala da sam išao uz nju.
Osjećam se kao da vičem u veliki prazan prostor, bez odjeka.
Bez jeke koja bi se vratila i rekla "evo je, tu je…" i smirila me.
 
Zatišje pred buru.
Vakuum u glavi.
Nepovezane misli.
Prije sam se jako bojao novogodišnjeg vatrometa, a sad mi je svejedno.
Toliko boli i tuge.
Sam.
 
Probao sam iskoristiti zadnji odsjaj topline, ali nisam uspio.
Preslab sam.
Luda djeva bez ulja za svoju svjetiljku.