.

Balada o trotočju
 
(ili kako nenapisani dijelovi
označeni sa tri točkice "(…)" čine život,
što se tek shvati kad već bude prekasno)
 
 
 
Živjeli jednom dječak i djevojčica u kućici od sna.
 
Ljubav? Hah… glupost.
Imaginarna riječ. Vjerujte.
 
Mada znam. Lažem.
Živjeli jednom dječak i djevojčica…
On koji gubi i ona koja je izgubljena.
 
Nije više mogao biti budan, spavalo mu se;
dok je kašljao zadnju nepravdu ljudskosti,
u njenom pokislom naručju.
Htjela je zaviriti u njegovu željeznu kutiju bola,
koju je nedavno zapečatio zaboravom.
Odbio je, bojeći se sjećanja na iluzije.
Skrivala je svoj pogled.
Uhvatila ga jeza, kad je vidio njene slike,
koje je već proživio;
dio u realnosti, a dio u snovima.
Smetala mu je njena šutnja,
a njoj njegovo neprestano traženje savršenstva.
 
"Ostani.
Jer ptice sviraju svako jutro,
a utihnu u večeri dugoj.
Ne idi." – rekla je.
 
Skinula se u nadi da će joj se otvoriti do kraja,
ne znajući da se bojao sreće.
U njegovim očima pretvorila se iz anđela u noćnu moru,
pa je pobjegao u neprestani karusel životarenja,
putem izbjegavajući žuto cvijeće.
 
Ljudožderima je zamirisala njena gola površnost,
pa se omamljeno skamenila zbog besmisla postojanja,
da ju ne razderu.
Bezuspješno je htjela prijeći preko zida,
da ne misli na vrijeme koje ne može izbrisati.
 
"Jednom se rađa, jednom se umire."-rekla je,
ne znajući da je taj dan bio dječakov rođendan.
Čudno.
Baš čudno.
Kao i što je počela slikati 1001 bajku,
na dan kad se dječaku sve srušilo.
 
Neka snježi, dok vatra polako umire.
Uspavljuje li ju još uvijek muzika,
dok mašta o Japanu?!
Putuje li još uvijek sa koferom želja?!
Je li napokon slobodna na mokrim ulicama
i ljetnim večerima?!
 
On se vratio nakon teškog putovanja,
presretan što je još uvijek živa.
Otvorio joj se
i poklonio tri tratinčice.
Ona je šutala.
 
Prije nego je upoznao djevojčicu,
dječaku je bila u mislima jedna djevojka,
kojoj nedostaje tata.
Nikada ju nije vidio,
niti imao osjećaje prema njoj,
Tješio se da je to samo luda mašta.
Shvatio je da ona postoji,
jer ju djevojčica poznaje.
Šokirao se doznavši da je njen kraj
bio isti kao u njegovoj mašti.
Nije shvatio povezanost tih misli.
Bojao se da će završiti kao i ona.
Mudra djeva što dušu zna taknuti,
mu je davala nadu da ne odustane,
da preživi.
 
On je opet otputovao,
da si sredi život
i vrati se smiren.
Da stalno bude sa djevojčicom.
Koju je volio,
iako to nije htio.
Neprestano mu je bila u snovima
i grlila ga u mašti neprospavanih noći.
 
Onda se nešto dogodilo.
 
Sanjao je ružne snove
i budio se lošoj stvarnosti,
koja ga je smirivala od snova.
Počeo je sanjati strašne snove
koji su ga smirivali,
jer se budio u još goroj stvarnosti, jer…
 
Napali su ga tamni urotnici.
Njega i njegove prijatelje.
Nije shvatio što se dogodilo,
jer je bilo prebrzo i prestrašno.
Strašnije nego što je očekivao,
iako je bio veliki pesimist.
Onda je shvatio da ga više nema.
Da više ne jede,
ne pije,
ne diše,
ne živi.
Samo je osjećao ogromnu bol u srcu.
 
Došao je djevojčici,
da joj pruži ruke,
da pročita nikad pročitano pismo o tri točkice,
pa ju iskreno zagrli.
I da se zahvali onoj koja osvjetljava put,
na drugarstvu kada je bilo najpotrebnije.
Djevojčica nije više htjela pričati s dječakom,
ljuta jer joj nije rekao njezin nadimak.
 
Otišao je.
Ovaj put u laž.
U prošlost,
dok je još bila lijepa.
Ljepša od budućnosti i sadašnjosti.
U nikuda.
Kao Lauri,
dok vrišti u sebi,
na kraju filma:
 
"…Onda,
sutra je svanuo novi dan.
Ujutro sam bio miljama daleko,
a ostalo je još toliko toga za reći.
Sada,
dok sumrak obasjava nebo iznad,
prizivajući vatru naše ljubavi.
U jedno sam siguran:
vratiću se
u stari
Brazil…"
 
 
Kako samo život može biti pravo sranje.
 
I ne,
neće biti ironije za kraj!