Autostoperov vodič kroz galaksiju

31.12.2014.

.

To je samo vjetar, nista vise.
 
Ne osjecam bol.
Ne.
Nije jaka.
Ne samara me.
Ne postoji.
Nestvarna je.
Neopipljiva.
Nije tu.
 
Umorim se.
Misli stanu, a osjecaji pocnu biti nemirni.
Gledam prema proslosti, prema onome sto je od nje ostalo.
Sjetim se ljepote i osjecaja srece.
Oh, tako bih joj se predao, stopio se u njoj.
Ali... zastanem zadnji tren.
Odem pogledati stvarnost, ono sto je od nje ostalo.
Tada se trznem.
Prestanem gledati sadasnjost i vratim se ceprkanju po racunalima.
Iako je i tamo sve manje logike.
 
 
Stvarnost je postala cudna.
Nije ludilo.
Kao hrpa vate, koju se ne moze osjetiti, kao nekakvi veo protiv boli.
Nesto mekano.
Da je ludilo, onda se nebi bilo svjesno toga svega.
Da, mozda.
Iako ni ovaj glasan razgovor sam sa sobom nije nesto normalno.
Nije ni san, iako je jako slicno snu.
kao da je nestvarno, kao da ne postoji.
Hrpa lazi.
Ili tako nesto.
Ceka se da prodje.
Ali kao da dolazi nesto strasno, kao da je vec tu.
Iako nema straha, kao dva stranca.
Nije ni masta, jer masta nije tako stvarna.
Kao da je to sve strpano u lonac, promijesano i zagrijano.
Ne kipi, hladi se.
Ponekad se pitam jesam li se promijenio, iako sam svjestan da jesam.
Sve sam manje svoj.
Ponekad jesam, na kratke trenutke.
 
Sta bih sada trebao staviti sareni sesiric na glavu, popiti nesto i glumiti majmuna dok po nebu prskaju razna svjetla?
Ove godine je manje buke.
Puno je hladnije.
Stakla su se vec zamrznula.
Cetiri i pol stupnja.
Podsjecaju me na djetinjstvo, na ukrasna prozorska mutna stakla, kada se bolje zivjelo.
Hm, mozda ih okrivljujem zbog toga sto su napravili krive poteze, iako ni ja tada ne bih znao bolje.
Mozda bih bio i gori.
 
Tko jos ima hrabrosti suociti se s mracnim dubinama i izbaciti to sve van na svjetlo?
 
Jel bolje juriti besmisleno ili stajati mirno?
Jel se bolje kretati ili promisljeno upijati zadnje zrake smirenosti?
 
Mozda je svejedno.
 
Ovaj tekst je preblizu smecu.
 
Moram se suociti s problemima.
Iako neznam tocno kako, ali moram.
Ako odustanem, onda ce bol biti jos jaca.
Patnja.
Izgleda kao da traje beskonacno, iako djeluje kao da je nema, ali je tu.
kao da nisam tu, nego negdje na sasvim drukcijem mjestu, ali nisam, znam da nisam, jer sadasnjost djeluje prestvarno.
 
A buducnost?
Ima li smisla pokusati odgonetnuti tu tamu?
 
Mozda bih se trebao nasmijati.
Okolina zastane kada vidi smjesak, bar izvana zastane.
A cemu se nasmijati?
Sebi? Zato jer sam budala...
 
Sad bih trebao napisati nesto vedrije.
Tako da oni rijetki koji citaju ovo sranje ne budu loseg osjecaja ili razmisljanja.
Ali sta?
Mozda nadu.
Nadu da ce sutra biti bolje.
 
 
Da, sutra je novi dan.