Autostoperov vodič kroz galaksiju

09.01.2015.

.

Nakratko je sijevnulo, prije više od tri godine i osvjetlilo prostoriju.
Bljesak jak kao munja.
Netko je tiho rekao da kod takvih događaja treba zapamtiti raspored stvari u prostoriji, te onda po sjećanju izbacivati stvari van iz prostorije.
To sam zapamtio, jer mi je bilo neobično:
Čemu bacati stvari van?! Pa šta nije bolje smislenije ih rasporediti i očistiti?! - zbunjeno sam razmišljao o tome.
Da, bio je u pravu.
Teško je krenuti, ali upornost s vremenom olakša izbacivanje neželjenog.
Stvari su vani.
Prostorija je očišćena.
Ili nije?!
Osjeti se neugodan miris odnekud.
Upalio sam svjetlo.
Primijetim vrata koja vode nekuda prema dolje.
Što li se krije iza njih?!
Mračno i hladno.
Sjene.
Napastuju, dok iza njih gomila stoji u redu.
Potrebno je puno hrabrosti.
Ili ludosti ili oboje.
Možda je to smisao.
 
Odmaram, tj. čekam.
Još jedna umorna noć bez sna.
Čitao sam stara pisma i gledao stare fotografije.
Sada su drukčijeg mirisa nego prije, riječi drukčijeg značenja i fotografije bez sjaja.
Razmišljao sam da li bi bilo moguće misleno proći kroz vrijeme.
 
Prestao sam brojati koliko puta izgubim u danu.
Zamišljao sam kako je nekada kuća bila topla, dok se grijalo zimi.
Prsti su nazebli, poplavili, ali ne osjećam bol.
Ima je previše, pa više ne obraćam pažnju na nju.
 
U prošlosti sam.
Gledam ju.
Ja bez sjaja.
Vraćam joj crteže u kojima sam pokušao nacrtati snove, očuvane ploče koje će s nekim drugim slušati, neželjena pisma...
što će vjerojatno baciti u peć, tako da bude još toplije u njenoj veseloj sobi.
 
Kažu da zima je,
a ja slušam ritam kiše
koja donosi
miris nove jeseni...
 
Strah me je upitati se:
Volim li ju još?!
Kao prije, mislim li na nas?!
 
Zažmiri.
To je bio samo san.
Samo vjetar, ništa vise.
Otvori oči.
Leđa bole.
Peku.
Trebao bih se ustati.
Preumoran sam.
Hoću li opet potonuti u zaborav?!
 
Ovo nije moj grad.
Ovo nisu ulice moje.
Ovo nije moj svijet.
Ovo nisam ja.
 
Sve je već viđeno.
Kako samouvjereno koračati kroz ludost uokolo?!
 
Vani se razdanjuje.
Hladno je.
Ne razmišljam.
Ne smijem se.
Šutim.
Nisam tu.
Hoću li se ikada vratiti?
 
 
 
"Pogledaj me očima djeteta."