Autostoperov vodič kroz galaksiju

26.01.2015.

.

Kraj djetinjstva.
 
 
Pokušao sam ih zaustaviti, ali nisam uspio.
Spriječen sam.
Odbrojava se do odlaska bloggera u ništavilo.
 
Ovih dana sam jako tužan.
Osjećam jaku bol, kao prije tri godine.
Stanem, zaustavim se, čekam da prođe, pa onda opet nastavim.
 
Hm, šta da zaplešem podljednji tango u Bloggeru?!
 
Ovo je bio moj dnevnik, gdje sam opisivao unutrašnjost i površno okolinu.
Lakše je ovako, nego na papiru.
Papiri se razmeću i nema reda, a kad se krenu čitati, tada ih se brzo baci u smeće.
Mislim da me nitko nije shvatio o čemu sam pisao, ali...
Ah, nema veze, nije važno.
Došao sam slučajno tražeći pankerske pjesme prije puno godina, pročitao komentare, kliknuo na komentatore, počeo čitati njihove tekstove i ostao.
Kad nisam imao internet, onda sam pjesme pisao na papir i razmišljao kakav bih crtež naslikao i stavio ga na blog.
To mi je bio oslonac.
Bijeg od stvarnosti, kad mi je bilo loše.
Znao sam da imam nekuda doći.
Vratiti se u malu okolinu, koja bi me možda mogla bar djelomično shvatiti i prihvatiti.
Ali kad sam došao, onda bih odustao.
Ne zbog prepisivanja o kojima većina samoprozvanih knji
ževnika gunđa, nego da netko ne bi zloupotrijebio te rečenice.
To su bile puno ljepše pjesme i smisleniji tekstovi od ovih.
 
Tužan sam.
Jako tužan i bol me cijepa.
 
Sada ne bježim kao prije tri godine.
Miran sam.
Stojim i čekam.
Kao da je vrijeme otišlo unazad i izmiješalo se.
 
Ne budem drugdje pisao.
 
Uspjeli su uništiti posljednju oazu.
 
Dolaze strašna vremena.
Iako ni ova sada nisu lijepa.
Ali... ma koga se tiče.
Većina gleda samo sebe i prilagodi se.
 
Toliko toga imam za reći, ali šutim.
Suze upiju riječi i kapnu.
Odu, kao što će ubrzo i ova stranica.
A bol ostane.
 
 
Svaka njena riječ još boli,
mada ništa ne primjećujem.
Znam da uzalud je sada
i baš kasno je za sve.
 
"Svaku tvoju riječ ja volim,
mada ništa ne razumijem,
i nikad više neću moći tako,
kao što sada umijem.
Orkestar u plavom svira,
ja te gledam,
a oko nas more.
Nemoj više pričati
i pusti neka oči govore."
 
Neću nikad biti,
oh, nikad biti odrastao!
 
 
Ali, ona nije htjela.
 
"Svaka njena riječ još uvijek boli,
iako već dugo nije tu.
Srce još ne prestaje da voli,
da voli nju.
Prošla je kroz moje pjesme strasno
i u svakoj ostavila trag.
Shvatio sam al' je bilo kasno:
da joj nisam drag.
 
Godine su ostale za nama,
cvjetna polja, mladost i sve.
Nije lako naći prave riječi,
ove noći kad zabijeli sve.
Ostao sam sam. Ostao sam sam,
jer nikad više vratiti se neće,
nikad više.
 
Nije htjela.
Nije htjela
moje pjesme, moju ljubav, moja djela.
Nije htjela
ruke moje.
Svoju ljubav,
nije dala srce svoje.
Nije htjela."
 
Lagala je i samouvjereno pregazila svoje riječi i stavove.
 
Napisao bih ZBOGOM! ali još ima malo vremena.
I ne volim tužne rastanke.
Radije odem dok je društvo veselije, ali ovdje nema veselja, pa onda ostajem do kraja.