Autostoperov vodič kroz galaksiju

28.01.2015.

.

(pismo njoj)
 
Pokušao sam, ali ne mogu.
Ne mogu uništiti to što si posijala u mene.
Naguravali smo se (ili je to bio ples?!), bježali i zaustavljali jedno drugo, onda zamijenili mjesta, pa opet sve ispočetka, pokušavajući preteći jedno drugo tako da se popnemo na planinu.
Zbog čega si me prije četiri godine tražila mislima i gađala osjećajima?
Htjela si mi pokazati da je svijet ljepše mjesto?
Ili si to htjela sebi dokazati?
Baš tebe briga, nasmiješ se i ideš dalje...
Znam da si prije četiri-pet godina pisala tekstove o meni.
Znam da nisi htjela vezu, nisam ni ja.
Znam da si me na neki čudan način zavoljela i tražila me u snovima, toliko jako da si me u tadašnjoj stvarnosti skoro ubila, pa sam ti se predao i prepustio osjećajima.
Ti osjećaji su mi kasnije pomogli da ostanem, da ne potonem do kraja, kad su se kod mene pojavila velika sranja.
Kad sam opet došao tu prije tri godine, htio sam da nastavimo normalno (samo prijateljsko) dopisivanje ili da se nakon pozdrava u miru rastanemo.
A ti?
Tebi je lakše bilo zašutati.
Nazvati sve smećem i izbrisati kao da nije ni postojalo, dok si gazila svoje nekadašnje stavove.
Tvoja nedovršena umjetnost.
Bježim od snova i misli gdje si ti, iako znam da mi ih sada ne šaljes ti, nego ta čudna biljka što si ju posijala, koja me uništava.
Osjećaš li košmar?
Vidiš da nije tako strašno kako si prije mislila.
Dani djeluju pusto, ali te sitnice uvesele.
Staviš kiseli kes na lice i sve je u redu, dok ploviš po nekim novim besmislenim morima.
Sve sam znao i osjećao.
A s druge strane, nisam znao ništa.
Živio u snovima.
Dok smo zadnji put bili zajedno, pustio sam te da odeš kuda hoćeš, pa si odmah odjurila.
Daleko...
Još malo i više se ne vidiš u daljini.
Odavno te ne osjećam i to je jako boljelo, jače od stvarne boli.
Rekla si da je djevojčica umrla ili da spava?
Sjećanja blijede.
Ni mene više nema.
Izgubio sam.
Čestitam na pobjedi.
Jesi li sretna?
 
(...)
 
 
Pitao sam onu koju sam volio, jel hoće staviti sliku profila kakvu je nekada davno imala, tako da se prisjetim i oprostim od bloggera.
Nije odgovorila.
Nije promijenila sliku.
Djevojka mojih snova je obrisala svoj dnevnik.
Za sada sam dobre volje, nisam svjestan toga i pokušat ću ostati vedar.
Razmišljam, ali izbjegavam te osjećaje.
 
 
Davno mi je rekla da nađem nekoga takvog u stvarnosti.
Hm...
Iako sam u srednjoj jako volio jednu djevojku, ovu preko ovog umjetnog svijeta sam volio još jače i drukčije, čistije.
Da mogu ponovno, vjerojatno bih pitao tadašnju najbolju prijateljicu da budemo zajedno, ne obazirući se na rumene obraze djevojke iz srednje.
Sad samo povremeno posjetim prijateljicu, tamo gdje spavaju oni kojih nema.
Pogledam njenu sliku na ploči i...
Ah, nije važno.
Nakon toga sam dobivao loše savjete.
Ulazio sam u loše ljubavne veze.
Imao sam više sreće nego pameti.
Onda sam odustao.
Tada sam zavolio djevojku iz snova.
Kasnije sam shvatio da postoji u stvarnosti.
Bilo je jako puno neobičnih slučajnosti.
Nijednu djevojku nisam volio kao nju.
Niti tako dugo.
Šest dugih godina.
Odbijao sam one koje su se trudile oko mene u stvarnosti.
Sad mi je drago zbog toga.
Sad je došao kraj.
Imao sam osjećaj kao da će ga obrisati, ali...
Nije važno.
 
Ponekad razmišljam o sretnima koji veselo u gomili jure nesvjesni provalije.
Razmišljam i o tužnim pojedincima koji se plačući spotiču od trnje i kamenje.
Možda ove zadnje čeka nekakvo lijepo mjesto na kraju puta.
 
Sanjao sam sinoć da mama čita poeziju koju sam zapisivao na papir za onu koju sam volio, dok nisam imao internet.
Smiren sam.
 
Otišao sam u susjedni grad.
Nazvao sam nekadašnjeg kolegu da se nađemo u gradu tako da malo popričamo, ali počeo je zamuckivati da će nešto raditi kod kuće, pa se onda valjda sjetio da ja ne predložim da dođem k njemu i brzo kaže da sada radi nešto kod kuće, tj. unosi drva u špajzu i priprema se za zimu.
Oh, da, kako da ne...
 
 
Ona me je privlačila kao magnet, a predpostavljam da sam tada i ja nju.
Nakratko su se mimoišli pronalazeći sebe, ona koja je htjela spavati i on koji se htio probuditi.
 
Nekad sam se tješio da je sama, da uči i druži se s mačorom.
Čekao sam da se probudi, iako sam znao da nikada neće.
Ali nije mi se svidjelo ono što me okružuje, pa sam ju onda čekao u snovima.
Puno puta sam ju pokušao zaboraviti, ali tada bih se sjetio neobičnih slučajnosti koje nas povezuju i odustao od toga, te se vratio mislima prema njoj, iako je nema.
Tek sam kasnije shvatio da su to bile sjene.
Da sam ljubio nasmiješeni kamen.
Jebote, koja sam ja budala...
 
 
Tko hoće ići u visine, one iskrene visine, tada primijeti da ga nešto ometa i vuče prema dolje.
Kad bolje pogleda, tada vidi da to što ga drži dolazi odozdo.
Da bi se nastavio penjati, treba dobro proučiti sebe, svoje najtamnije i dobro skrivene ćoškove u mislima.
Misao je širok pojam, pa mi se lakše tako izraziti.
To što ga drži je pustilo korijenje u njemu, pa treba dobro sve pregledati i pokidati.
 
 
Većina onih rijetkih pojedinaca što su mi savjetovali kako da se oporavim, objašnjavali su mi popularne "tajne" života, ali mi se to nije baš sviđalo.
Nije me to privlačilo i na neki način mi je bilo odbojno.
Djelovalo bi je besmisleno.
Još jedno zavaravanje.
Većina ljudi i neljudi, ako ne i svi, se drži toga i juri prema svome cilju.
Cilj će možda kratko trajati, ali oni osjećaju da se taj mukotrpni trud isplati.
U toj jurnjavi i borbi su usredotočeni, pa ne vide uokolo sebe.
Možda ne vide pravo ni sebe.
Neznam, bar sam takav stekao dojam.
I šta na kraju?!
Kao kad se bez iskrene ljubavi zaigraju u krevetu s nekim, pa za par dana taj osjećaj nestane.
Možda sam u krivu i možda oni taj osjećaj, tj. cilj iskreno vole, ali...
Uvijek ima ono -> ali...
Možda postoji nešto stabilnije, šta duže traje, što ima više smisla, što je još teže i istodobno puno lakše.
A šta ja bezveze pričam kad sam i ja šonjo bojeći se poraza, kad naiđem na nešto bolje.
 
 
"U ovom tmurnom sivom svijetu gdje nitko ne pjeva,
vidio sam lice lutke.
Oči joj staklene i kosa zlatna,
s njenih slatko mekih usana mogla se čuti pjesma.
 
U mjestu gdje je pakao iza ugla,
dodirnuo sam njene dječje slatke ruke.
Poljubila me tamo gdje mogu osjetiti pjesmu,
padajući niz grlo pjevala mi je.
 
Tata mi je rekao da ako hoću živjeti,
bolje neka ne diram jer to nije igračka.
Istina je čovječe da sam prava budala,
ostavljajući što sam prije volio, pjevao.
 
Reci što me to vraća k tebi?
Reci zašto te ne mogu prestati voljeti?
 
Pa vrati me u svoju zemlju,
gdje crni labudovi vole jednu što sam izgubio.
Moja generacija pjeva uz radio
melodiju lutke, na na na..."
 
 
Sjedio sam u fotelji, te gledao u nikuda.
Pogled okoline mi se nije baš svidio, pa sam legao.
Ležao sam u fotelji i gledao kroz prozor kabele dalekovoda.
Prisjećao sam se kako sam kao mali ležao u auto na stražnjem sjedalu i pratio linije kabela dok se igraju od stupa do stupa, pa me to uspavljivalo.
Omamljivale su me i pahulje jedne zime, toliko da sam morao prekinuti tako da se vratim u stvarnost.
Shvatio sam da kad bih ju maknuo, da bih se tada urušio, jer mi je na neki način oslonac.
Možda ju zato i nisam uspio maknuti.
Druge sam prebolio, zaboravio, a jednu je vrijeme izbrisalo iz sjećanja.
Ali ona je još uvijek tu.
 
 
Nervozan sam.
Nisam znao hoću li to moći podnijeti.
Kako je bolno kad se treba istrgnuti iz bolne opsesije.
Pronaći ju duboko u sebi, istrgnuti i izbaciti.
Može li se čovjek sam spasiti?!
Ili možda nije sam.
Nastaviti živjeti ili bar pokušavati.
Besmisao, zime i mrazevi.
Hrpa laži.
Hm, opet ironija.
Tko još treba očekivati istinu u svijetu laži.
Nema me.
"Prijatelje" koje znam, ne pozdravim kad prođem.
Kao da me nikada na svijetu nije bilo.
Kao da me njeno tijelo nikad nije htjelo.
Moja pjesma miruje, a...
Ah, nije vazno.
Još jedan kraj.
Opet na početku.
Prošlo je još jedno ponavljanje i odlazi na popis gdje se nalazi hrpa ponavljanja gluposti.
 
 
Možda je bolje biti pametna budala, nego ludi genijalac.
 
 
"Moje pogreške su napravljene zbog tebe.
U stražnju sobu lošeg sna došla si
i otresla me dalje, oduševljeno.
Čvrsta si kao stijena, kotrljajuća niz brdo.
A mi smo nekad samo slijedili stado, ukrug i između."
 
 
Djevojkama kad puhne u glavu onda vole, a kad ishlapi, onda više ne vole.
Muškima je u glavi propuh, pa dobro razmisle prije nego odluče nekoga voljeti, a kad zavole onda to duže traje.
Naravno, ovo je većinski pogled na te osjećaje, jer ima izuzetaka.
 
 
Shvatio sam da je onaj mekan osjećaj, kao vata, bio laž.
Isto kao i ljubav.
Lažna prijateljstva.
 
 
Bilo bi bolje da je društvo bolje organizirano.
Ovako sam se naslušao idiotskih savjeta i morao učiti na vlastitim greškama.
A to boli.
Jako boli.
 
 
...dok se ne pokuša ići ispravnijim putem.