Autostoperov vodič kroz galaksiju

30.01.2015.

.

Možda sam se uspio suočiti s tugom, tako da me ne drmne kad bloggera ne bude.
Nestalo je koječega vrijednijeg.
A sve jače smrdi na strašno doba.
Možda je bandidosica u pravu, jer kad je osoba vedra (ne prisilno veselje i lažna sreća), nego normalna vedrina, možda se tada lakše izvlači iz očaja.
 
"i kad je gotovo, znaj, za mene tek tad je počelo..."
 
 
Dok se ježe dlake na tijelu.
Nemilosrdni krakovi udaraju.
A mene nema. Tu sam, ali nema me.
 
Nje nema. Ne trebam je.
 
Sam sam i osluškujem.
Shvaćam da nisam sam.
Ne smijem zaspati.
 
 
Ponekad se tijelo automatski pokrene i krene prštati radost, iako je tuga uokolo.
 
Ponekad razmišljam o Selmi.
Prije nego sam imao internet, imao sam ružan predosjećaj.
Mislio sam da je to samo mašta.
Da će netko otići.
Internet je trebao doći u devetom mjesecu i ništa nije imalo smisla s kašnjenjem.
Vrijeme je odmicalo.
Nakon toga je došao osjećaj da sam zakasnio.
Sad kad razmišljam, možda bih zakasnio i da sam bio tada tu.
Zadnji mjesec te godine je napokon došao internet.
Primijetio sam jednu koja se zove kao ja.
Imala je neobičnu sliku i tekstove.
I razgovoru mi je spomenula jednu koja je otišla, sjećanje na Selmu.
Došla je pauza, puno tuge i bola, pa onda opet internet.
Išao sam pročitati što je pisala, ali zatvorila je da se ne vidi.
Otvorio sam taj i njene ostale dnevnike, ono što je ostalo od njih.
Hm, možda to nitko od običnih korisnika ovdje ne zna raditi.
Shvatio sam da je imala neobičan smisao za šalu.
Puno sarkazma, ironije ili kako li se to već zove.
Imala je sličnu tugu kao i ja.
Nakon toga je našla momka, zaposlila se, počele su se događati neke sitnice i... Otišla je.
Tada sam shvatio da i ja, ako nastavim po starom, idem tim putem.
Tada sam stao i pokušao promijeniti smjer.
Treba jako puno hrabrosti za to.
Ispočetka mi je pomogla prijateljica razgovarajući sa mnom o koječemu.
Jako me je boljelo što se nije javila ona koju sam volio.
Ali nije važno, bilo pa prošlo.
Bolje da sam nju volio, nego one u stvarnosti.
Ovako se sve jako brzo izbriše i kao da se nije postojalo, kao da nije bilo u ovom umjetnom svijetu.
Iako bi neki nastavili luđački, ja nisam takav.
Nije zaslužila.
Čitam Selmin dnevnik.
Slika vuka je obrisana zbog "stabilnog' interneta.
Ostao je samo natpis.
I premali broj trenutnih korisnika na njenom dnevniku.
Ponekad razmišljam o zadnjem tekstu što je napisala.
Pjesma jedne poznate grupe.
Kasnije je ta grupa napravila videospot takve radnje o odlasku, baš s tom pjesmom.
Idioti!
Možda je baš to utjecalo da popusti i ode.
Ali oni ne razmišljaju o mogućim posljedicama, bitno da je pjesma "fora".
Nisam puno razmišljao ni ja, iako sam se trudio da tekstovi budu vedri na kraju.
Pouka nije da se bude tužan, nego da se nauči iz grešaka, svojih ili tuđih i da se pazi, da nakon toga osoba bude čistija.
Znam da sam trebao napisati puno bolje tekstove i žao mi je što nisam.
Žao mi je to se nisam javio nekim osobama ovdje.
Neki više ne dolaze na blogger.
Neki su mislili da ih nitko nije ni čitao, iako jest, makar ja, ali nisam znao što bih im napisao.
Zamišljam Selmin osmjeh.
Ni te fotografije više nema na internetu.
Ona bi sad rekla nekakvu šalu.
Tako da razvedri.
 
 
A šta da ja kažem?
Nije vrijeme za šale.
Sad su ozbiljna vremena.
Razmišljajte svojom glavom i pazite.
Pazite što pišete kad se odselite odavde!
Ili možda nije važno, jer se većina prilagodi.
 
 
Oprostite ako sam vas rastužio svojim pisanjem ili izazvao nekakav loš osjećaj i pomisao.
Nije mi to bila namjera.
 
Budite vedri.