..

Odustao sam i od izbacivanja nje iz sebe.
Nisam uspio do kraja, a dovoljno je da odustanem, pa da se tada sve vrati u staro stanje ili nešto slično tome, ali svaki put je drukčije.
Slušam muziku i gledam njenu sliku.
Ona gleda mene, iako ustvari ne gleda u mene, to je samo zamišljena glupost.
Mir i tišina u glavi.
Kao da pričamo tišinom, tj. izgleda da si nemamo ništa za reći, osim pogledom i pokretima između redova.
Znam da ne postoji i svejedno mi je.
Svejedno mi je i ako postoji, jer nije tu.
Ona je jedan od oslonaca koji me drže i bilo bi jako glupo da sam ju uspio izbaciti.
Smjestila se i odmara.
Ne držim ju, niti ju tjeram.
Vedriji sam, pomalo nestrpljiv i možda odrastam.
Da, nemam ništa pametno za reći.
 
 

Komentariši