Autostoperov vodič kroz galaksiju

07.03.2015.

.

    Osnovna škola, kraj koje djeca s ranije završenom nastavom na velikom parkiralištu čekaju autobus.
Igrališta su zatrpana snijegom.
Jedan dječak je umjesto grudanja razmišljao da poku
ša od snijega sagraditi dvorac.
Grupa vršnjaka ga je naganjala
, zbog čega je sa sobom u džepu nosio nekoliko manjih gruda koje su močile poderanu jaknu, pa mu se ostali nisu približavali.
Izdaleka su
po igralištu padale grude, ali on je nastavio ono što je naumio.
Onda je prema njemu počeo trčati jedan ponavljač, a druga djeca su bacala grude koje su padale pokraj njega.
Vikao je dječaku da je na njegovoj strani, došao, okrenuo se, bacio grudu prema grupi, pa se naglo okrenuo i brzo pogodio dječaka, te odjurio smijući se.
Pogodila ga je mokra gruda iz dječakove jakne, ali nije mogla pokvariti njegovo zadovoljstvo zbog uspješne prevare.
Nakon toga su odustali i nastavili se zezati pred školom s ostalima, a dječak je mogao mirno nastaviti.
Potrošio je sav snijeg uokolo, pa je otišao malo dalje po još, a za to vrijeme je dotrčala grupa djece iz nižih razreda, brzo uništavajući nedovršeni dvorac.
Nije ih odmah primijetio, bilo je neo
čekivano.
Požurio se nazad, ali najljepše je već bilo uništeno.
Dječak se osjećao umorno.
Nastavio je popravljati, dok su mlađi čekali sa strane, smišljajući kako da nastave.
Govorili su da je budala, jer će oni na kraju to sve srušiti.
Dječak je nastavio, ne obazirući se na njihov smijeh, sve dok nije dovršio.
Pomaknuo se nekoliko koraka i ponosno gledao napravljeno djelo.
Divio mu se kraće vrijeme, pa samouvjereno krenuo lomiti napravljeni dvorac od snijega.
Obližnji balavci su začuđeno gledali i glasno pitali da zašto ga ruši kad se toliko mučio da ga sagradi.
Dječak se nije obazirao na njih, sitnivši ga koliko god je mogao, da ne ostane ni komadić veličine grude.
Nakon toga su dječak i ostali pošli svatko na svoju stranu.
 
 
 
 
    Sve je san. I proći će, kao što prolaze godine. A onda će ruke otvoriti korice stare knjige i ispiti njena slova, da nikad ne padnu u zaborav. Sve je to prevara, bezbolan san.
 
 
    Bio je tako sretan što ju je konačno našao. Knjigu bajki. Ushićeno ju je spremio u torbu i žurnim koracima krenuo kući, da bi ju konačno opet držao u rukama, otvorivši prvu stranicu.
 
Snjeguročka je stajala pred njim, u haljini još uvijek ledenoj od neosjetljivosti. Zbog nje je kao dječak danima stajao ispred napuštene kuće i čekao da istrči u snježni zagrljaj. Nosio je slatkiš, koji bi joj poklonio da je pošla s njim do tvrđave s koje se vidi modra rijeka.
 
Topila se i ove tmurne godine niz listove. Zbog Lela, tuge, drugog godišnjeg doba... Zbog nedostatka stranica, koje bi joj produžile život. Topila se i pretvarala u neki drugi lik. Moderniziran, veseo i skamenjen.
 
Položio je knjigu kraj jastuka i sanjao zimu davne... tko bi ga znao.