.

Jutros sam zaboravio sve što me držalo skupa.
Ovaj dan što na prozor lupa nije moj.
Nije moj.
Oko mene šute stvari.
Moj krevet i stol me nijemo gledaju.
Sa zidova vise mrlje, tek da me grubo sjećaju.
U sjenama tih vremenama tih vremena slutim prevaru, izdaju…
 
Sami smo na svijetu, izgleda…
 
Vojaž, vojaž!
 
Bojim se druge ljubavi, bojim se jer sve ima rok trajanja, čak iako je sve idealno.
Danas sam prvi put nakon oko pet godina otišao u slastičarnicu i pojeo pecivo.
Išao sam gledati slike i podatke iz vremena nakon što su se dogodili ružni događaji krajem dvijehiljadeijedanaeste, ustvari slučajno sam naišao na njih.
Hiljaduijedan bubanj.
Ponekad dok čekam u autu na parkiralištu, kad skupim snage onda uzmem mob i gledam slike iz tog vremena.
Danas se jedna djevojka šetala gradom, bezvoljno kao i ja malo prije nje.
Palo mi je na pamet da ju pozovem u slastičarnicu.
Naravno da nisam.
Tužan sam.
Ponekad mi tako dođe.
Pa onda ja dođem tu i pričam naglas sam sa sobom.
Nekad sam dolazio i kad sam bio bolje volje.
Odustao sam od novih prijateljstava.
Preumoran sam.
Ne znam jesam li uspio, izgleda kao da nisam.
Izgleda da sam bezveze učio u školi, kao i kasnije što sam bezveze radio.
Kao da sam se bezveze družio i volio.
Prije nekoliko dana sam se sjetio poslovice iz vremena od prije tri godine, tj. "nemoj da te strah od poraza spriječi da zaigraš" iz nekog kičastog filma.
Slušam kako računalo zuji.
Prije nekoliko dana sam prvi put nakon duže vremena poslušao nirvanin sliver.
Ko sam ja? Niko i ništa.
Izgubljen u prostoru i vremenu.
Sjetio sam se i jednog savjeta kojeg mi je podjebljivo dala jedna loša osoba, tj. da se nasmiješim jer najgore tek dolazi.
Danas sam htio pokrenuti livelinuks na starijem računalu, pa mi je rekao "fuck this i'm fairy" i prestao raditi.
Eh, ni pingvini više nisu šta su nekad bili.
Još samo treba da se ovaj cijeli tekst obriše jer sam točno upisao krivi kod.
 
 

Komentariši