.

    Sutra je bio novi dan. Jutro me je pronaslo miljama daleko, uz milion neizrecenih stvari. Sada… dok mjeseceva svjetlost obasjava nebo iznad mene, prisjecam se svega.
 
    Brzo sve prodje. Juri se za nekim ciljem, pa se shvati da nema smisla i nadje se drugi, pa onda umjesto njega treci i tako dalje, neprestano pokusavajuci, dok se ne umori, pa se legne i odmori, pa se onda ustane i opet ispocetka. Prestane se razmisljati sto ce biti ili sto je bilo, nego se pokusava zivjeti u sadasnjosti. Onda se pokusava prezivjeti, a nakon toga postane svejedno. Mozda nije vazno jesmo li sto uspjeli ili nismo, nego koliko smo se trudili. Koliko smo se trudili za ispravan cilj, koji onako premoreni i bezvoljni napokon pronadjemo nakon mnogo pogresnih.
 
    Ne javlja se, ali nadam se da je dobro. Hm, onaj osjecaj kada nemas nista za dati.