Maglovito jutro
Jedva dišem,
dok se provlačim kroz trnje.
Kao kada se pokreće lokomotiva,
udišem i izdišem hladan vlažan zrak.
Mračno je,
ali primjećujem da će uskoro zora.
Kao kada se mijenja svjetlina na monitoru,
jako sporo nebo osvjetljuje maglu.
Cipelama gazim trnje i spotičem se.
Jedva održim ravnotežu
od kamenja ksrivenog u trnju.
Ugledao sam jedan cvijet,
koji se sklopio od hladnoće.
Divim se njegovoj ljepoti
i trudu što se održao u ovom žbunju.
Vadim fotoaparat i brišem orošeni objektiv.
Da zabilježim taj lijepi prizor,
da ostane dugo u sjećanju,
da zna da nije uzalud cvao.
Približio sam se
i polagano puhnuo malo toplog zraka,
nadajući se da će otvoriti svoje latice.
Ali dah se pretvorio u rosu,
jer velika je ovdje hladnoća,
kao da je zima.
Čučnuo sam kraj cvijeta i razmišljam.
Mora da postoji neko mjesto,
neki drugi svijet,
gdje u ljetnom mirisnom šarenom polju,
nikada ne vene taj prekrasni cvijet.