Autostoperov vodič kroz galaksiju

25.11.2014.

.

23.11.2014. u 15:42
Where have all the Stars gone,
long time ago?
Oh, when will they ever learn?
 
 
25.11.2014.

.

21.11.2014. u 22:50
 
"Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan.
Kad si sretan prstima pucketaj ti.
Kad si sretan koljena potapšaj ti.
Kad si sretan lupi nogama o pod.
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću svu,
kad si sretan vikni glasno ti hura.
Kad si sretan ti ponovi ovo sve."
 
 
Osnovna skola.
Djeca su se trudila da budu sto glasnija, pogotovo na muzickom.
Da sto jace mlate sa sobom, tako da ih nastavnik primijeti i da mu se umile.
Ispocetka sam i ja pjevao, pa kad su drugi poceli drecati, tada sam se stisao i samo otvarao usta, tiho ponavljajuci s drugima.
S vremenom sam sve bezvoljnije mlatio sa sobom.
Kasnije sam sjedio otraga, pa kad je nastavnik gledao onda sam se pravio da mlatim i samo otvarao usta, a kad bi pogledao na drugu stranu, onda sam se povukao iza gomile i stajao.
Razmisljao sam kakav je to idiotluk i maske na licima.
 
 
Nedavno sam pregledavao zabiljeske na racunalu i primjetm mapu naziva "kad si sjeban pogledaj tada ovo ti".
Sjetio sam se one pjesme iz osnovne i pokusao se sjetiti zasto sam ju tako nazvao.
Otvorim ju.
Unutra fotografija.
Kliknem na fotografiju i...
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 



25.11.2014.

.

02.08.2012. u 11:17

Spavam u napuštenim umjetničkim djelima.
 

 

01.08.2012. u 13:33

Dvanaest sati.
Samo jednom
još mi kaži
da me tvoja ruka traži,
da me želiš kao prije,
da sve
vrijeme prošlo nije.
Samo jednom...
 

 

08.11.2014.

.

Za J. Onu koja nije tu.
 
Osjecaj svjesnosti toga da se spava i sanja, kao da u tom dugo ocekivanom trenutku slobode nista ne postoji i da se time ne utjece na budnu stvarnost.
Pogled usmjeren u prazno, ne obaziruci se na ostale u snu i njegov tijek.
Svjetla nema. Sijalica je pregorjela.
Sam sam u snu. Sam u sobi na krevetu. Sam na ovom svijetu.
Kao da cu povracati natalozeni bolni jauk i iz sve snage pocinjem da nekotrolirano vristim.
 
Voda na ovom svijetu ne moze da spere prljavestinu, mozda je svaka srecna misao iluzija, i u svojoj arhivi vise ne cuvam osmjeh.
Vise ne pamtim:
Ja nisam tu.
Vise me ne vidis.
 
 

01.11.2014.

.

Autobusna stanica.
Trosna klupa.
Cesariceva poezija polako uveseljava smrznutu unutrasnjost.
Hladno je unutra, a kako li je tek vani?!
Nitko i nista.
Stranac u prolazu.
Uvijek je bio samo stranac u prolazu.
Posjetio je tudja sjecanja zapisana u toj okolini.
Tudje suze i osmijeh.
Tako je bilo nekada, a sad je sve drukcije.
Pamcenje se trosi, vrijeme prolazi,
a ljudi brzo zaboravljaju i prilagodjavaju se, bez razmisljanja o kasnijem.
Velik i udoban autobus.
Slusam svirku na klaviru i gledam kako se brzo izmjenjuju slike okoline.
S druge strane me netko mrko gleda osudjujucim pogledom.
Ironicno.
Kazem u sebi lijepu rijec, pokret ruke.
Spava.
Tako ju je lijepo gledati dok spava s osmjehom, jer tada znam da je sve u redu.
Izlazim, jer sam samo u prolazu.
Kad se probudi, zaboravit ce na proslost.
U autobusu smo se upoznali,
u autobusu smo se i rastali.
Hocu li ja zaboraviti?
 
Kraj djetinjstva.
Hodanje uzbrdo, silazenje.
Vani je hladno.
Jafa keks.
Tada rijetka poslastica, koju sam brizljivo cuvao kao dar zamotan u papirnatu salvetu.
Vjerojatno mu je bilo drago, ali tada to nisam primjecivao.
Bio sam dijete, koje jos nije znalo citati izmedju redova, koje je imalo prevelika ocekivanja.
 
Poonekad sam razmisljao o tome mogu li se izbrisati sve ruzne rijeci koje su izrecene.
Ruzne misli koje nisu izgovorene.
A djela?!
Mozda je potrebna samo dobra volja da se sve popravi.
Smirena vedrina iskrenosti.
 
 

31.10.2014.

.

"Tri godine,
duge preduge,
bez tebe.
 
Svaku tvoju rijec sam volio,
mada nista nisam razumio.
I nikad vise nisam mogao tako,
kao sto sam tada umio.
Nemoj vise pricati i pusti
neka srca govore.
Zbogom djetinjstvo.
 
Ja sjecam se...
 
Kaze on i nestane."
 
 
Sjedim.
Godinama se osjecam osamuceno,
iako sam trijezan.
Ne slusam muziku.
Ne razmisljam.
Samo sjedim.
Ponekad slusam kako racunalo zuji.
Ponekad gledam u daljinu,
nekuda...
daleko.
Ponekad slusam pjev ptica.
I upijam mirise cvijeca.
Ponekad nisam tu.
Mozda nisam nikada.
Ponekad se nasmijesim.
To jest, podignem ugao usana.
Ponekad sanjam.
Ponekad...
Nije vazno.
 
 

31.10.2014.

.

Izgleda kao da postajem ono, cega sam se bojao da bih mogao postati i od cega sam bjezao.
Hladnoca i tupost.
Nerazmisljanje.
Mehanicki pokreti.
Nema maste.
Nema osjecaja.
Brzi zaborav.
Nezainteresiranost.
Bio sam sve blize ponoru bezvoljnosti, kad sam se osvrtao uokolo tako da bolje pogledam okolinu, u kojoj sam pokusavao prezivjeti i ostati svoj.
Osjecaji postaju bolno tupi i slabe, nestaju, spavaju bez budjenja.
Bol postaje nevidljiva.
Anestezija?
 
Sto se tice ljubavi (mozda bi preciznija rijec bila opsesija), jos uvijek postoji slaba bol negdje u dubini, kada se namjerno pojavi misao o mogucnosti da u buducnosti nosi tudje prezime.
Zbog cega me je onda zvala?!
Zbog cega je onda sijala to sjeme povezanosti u mene?! Ili je mozda samo pronasla dio sebe u meni ili nesto drugo sto ju je privlacilo.
Presjecena nit dovodi do prebrzog susenja, ljubav je uvenula u toj magli kao da nikad nije ni postojala.
Nema veze, mozda druga strana ni ne zasluzuje bolje.
 
Nekad sam razmisljao o tome da je, umjesto prezivljavanja, vaznije ostati covjek.
Sada vise uopce ne razmisljam.
Tuzno je to da nakon mnogo vremena cekanja, napokon kad stojim pred istinom, bezvoljan sam da tuda nastavim.
Strah od poraza me sprijecio.
Marvin koji je prodao svijet.
A mozda se nije prodao, nego je samo zaspao u svijetu.
Ima li uopce razlike?!
 
:(
 
 (...)
 
 
S druge strane kad se pogleda, osjecaj tuposti uzrokuje idiotizam okoline koja radosno hrli u zamku.
Tako nestaju osjecaji prema njima.
Nema osjecaja mrznje, niti ljubavi, samo ravnodusnost, uz tihu tugu.
 
Sto se tice ljubavi, cemu trositi svoje dragocjeno vrijeme na nekoga tko to ne zasluzuje?!
Cemu bacati osjecaje u nista.
Neobicno ziv lagani povjetarac, lijepa misao koja ugodno nagoni na bijeg, neobicne slucajnosti... samo nakratko izazovu izbacivanje dubine podsvjesti u svijest i javi se eto... ljubav, povrsna i kratkotrajna, ali ipak ljubav.
Pregledavam stvari koje su drugima ispadale dok su isli tim putevima, pa se pokusavam ispraviti.
 
Mozda je vaznije ostati budan ili se bar truditi biti budan na kratkotrajne trenutke bolne istine.
Tu se bar jos uvijek moze slobodno odabrati kojim ce se putem ici i promjeniti put ako se shvati da to nije ispravno.
 
 

31.10.2014.

.

Na tvoja sutljiva pitanja pristojno ti odgovaram...
"ko te kara, nek ti pise pjesme"
...dok sjecanja nestaju u zaboravu nastalom zbog drukcije stvarnosti.
 
 

31.10.2014.

.

"Iako davno su nestale veze,
sto spajale su nas.
Iako davno izbrisane su rijeci
i ne pamtim ti glas.
 
Iako davno vec zaborav te skrio
i dodir tvoj je stran,
susret bi novi probudio u meni
onaj stari plam.
 
Dugo, vec dugo pamtim te samo
kao djacki grijeh.
Dugo, vec dugo
ne znam dal' su draze bile
suze ili smijeh.
 
Dugo, vec dugo
zaborav te skriva
i dodir tvoj je stran.
Al' susret bi novi
probudio u meni
onaj stari plam.
 
Ako te sretnem samo suti.
Samo suti.
Suti moj djecace plavi.
I nek' tvoja kosa plava
na jastuku uspomena spava."
 
 
Drzim sok u ruci, pa kazem konobaru
"Ovaj sok bas drma, onako pravo..."
dok se okolina smije.
 
 

31.10.2014.

.

Pocetkom oktobra dvijehiljadeicetrnaeste, tokom psihickih lomova, naizgled bezizlaznog beznadja, gomile suza i raspadajuceg savrsenog svijeta, pokusavam doci k sebi i ici ispravnim putem.
 
 
Sjedio sam na klupi, slusao muziku i crckao po papiru sheme o tome kako bih slozio racunalo.
Uokolo je bilo mirno, zuborila je voda u daljini, a pticice su pjevale po granama.
U blizini se pocelo skupljati nekakvo drustvo.
Oci su mi bile rosne vec dugo vremena, ali nisam obracao paznju na to, iako me neka djevojka upadljivo gledala, kao da mi hoce nesto utjesno reci.
Povremeno bi ih brisao, zapalio cigaretu i malo popio, tako da bude lakse, pa nastavio crckati.
Drustvo je bilo sve vece i glasnije.
Nekome se svidio "robot".
Hm, koja ironija,  pomislio sam u sebi i nastavio crckati.
Onda je na red dosla jedna pjesma.
Zastao sam i zamisljeno pogledao prema uredjaju koji je pustao muziku, pa onda krenuo da udahnem dim podizuci glavu i zastao jer me presjekao neciji mrki pogled.
Jedna druga djevojka iz tog drustva me ostrim pogledom pitala da - koji ku... ja tu radim?!
Pogled je bio bolan, slican onome u snovidjenju kojeg sam htio nacrtati prije nekoliko godina.
Nisam udahnuo dim, ostao sam nepomican.
Sta tu radim?! - pitao sam se.
Ostvarujem svoje posljednje glupe zelje i zaboravljena snovidjenja.
Ti si mi uzela sve dobro i prkosno zguzvala, te pobacala nakon sto si iskoristila sta ti je trebalo, a meni u zamjenu ostavila smece koje ti sada vracam.
Ustajem se i gasim cigaretu, te pospremam stvari, dok pjesma zavrsava.
U drustvu muk i tisina zbog njenog rezanja pogledom.
Hm, kako okolina koja se pravi sasava primijeti sve.
U ruksaku pronadjem jedan crtez, pa ga poklonim nekoj trecoj djevojci iz tog drustva.
Druga me naglas upita ono sto me ispitivala pogledom.
Sutim.
Ne prepoznajem ju.
Isto onako kako nije ni ona mene, dok je nekad prije gledala u mom pravcu kao da sam nevidljiv, dok je mene probadala bol.
Trazim po torbi, nadjem i dadnem joj davno napisano i neposlano pismo, te odem, dok je ona ljutito i brzo prelazila preko redova napisanih tintom po finijem papiru.
Nije podizala pogled, niti se obazirala na okolinu, niti onoga koji je vec nestao u daljini i pjevusio uz razarajucu bol i smirenost u isto vrijeme ...sve oko mene je grijeh, vrijeme je morat cu poc... ...nek ovo bude zadnje zbogom, jer vise nema ljubavi, ni uspomene na tebe nece ostati...
Od flesbekova i vrtoglavice vise nije znao kuda ide, niti kamo da krene, ali to vise nije bilo ni vazno, jer nije isao nikuda.
Izgubio je laznu igru i varljiva snovidjenja, u kojima je trebao pobijediti.
Prestao je razmisljati o glupostima.
Pronasao je sebe i konacno postao nitko i nista.
Poceo je zivjeti i radovati se istini, dok vedrije koraca po trnju i mulju kroz tamnu maglu, ne obaziruci se na cudovista koja laju dok zivot prolazi.
 
 
 
" Pismo za zenu koje nema...
 
 
Spavas li?
Jos samo zelim ti reci ono sto osjecam.
Slusas li?
(...)
Dugo mi je trebalo da od prijasnjeg odustanem.
Na ruznu zbilju da se naviknem i zelje izbrisem.
Previse smo ljubavi nepazeci jedno drugom davali.
Brzo smo je popili i usput izgubili.
Ne govori gdje si, ne zelim da znam.
Ne govori s kim si, ne zelim to da znam.
Netko za tebe kiti suplje darove,
modernu ljubav nudi ti.
A meni ostaju tudje zime i bolni porazi,
da me na te sjecaju.
Da te nemam, vise nemam,
a trebam te.
(...)
Ljudi su rekli da smo ludi.
Nije vazno.
Kad smo isli kroz snove, ljubav je hodala izmedju nas.
Cuda su moguća, ljubav je hodala u našim stopama.
Ljubav je hodala, više ne hoda.
Vise ti se ne sjecam ni imena...
(...)
Pitas se sta tu radim?!
Cekam tvoj iskreni pogled koji stvara osjecaj suvisnosti u svemiru, tako da mogu smireno otici od tebe.
 
 
...nekada tvoj, a sada vise nije ni vazno tko. "
 
 

21.08.2014.

-

Budi svoj, nije važno što god govorili.
 
 

19.08.2014.

.

Umoran sam, spava mi se, ali draža mi je budnost, iako stalno spavam.
Tko se još smije, a tko plače?!
Ostali su samo podsmjeh i zlonamjeran pogled na maskama svijeta.
Ponekad sam zamišljao kako bi bilo da mogu putovati kroz vrijeme ,ali došao sam do zaključka da ne bi dobro ispalo, bar nikad nije u prilično realnim zamišljanjima.
Čak ne mogu spriječiti ubuduće one greške koje sam prije radio.
Osjećam se jadno.
Bijedni stvor koji nezna kud bi sa sobom.
Možda da napišem posljednju pjesmu, iako je najljepši pjev labuda pretužan.
Ni to nema smisla.
Ovako sam slobodan, u neslobodnoj okolini.
Oh, kako je bilo lijepo živjeti pod staklenim zvonom snova.
U krletki koja je čuvala od vanjskih grabežljivaca.
Ali ne, glupi orao je morao maštati o letu po visokim nebesima, a na kraju je nisko pao.
Kao oblak, kojeg je vjetar visine njihao.
Da se nasmiješim jer najgore tek dolazi?!
Sjećam se kako sam ju poljubio, ali nije dobro ispalo, ne onako kako sam ja htio.
Pa sam ponovio, dok se zamišljeno nije ostvarilo.
Kolegica je vjerojatno mislila da smo se pomirili, čim je bila onako nasmiješena.
Pozdrav, te silazak niz stepenice, sve oko mene je grijeh...
Pet godina kasnije sjedim s njim na klupi.
Nije mi se sviđao položaj, ali sad bi mi bilo svejedno, jer bilo bi mi drago da sjedim blizu njega.
Nema više njegovih širokih leđa.
Kraj mene neka fufasta balavica, a malo dalje djevojka u sutonu tihom, tj. isti qurac, samo drugo pakovanje.
A ja? Ja sam bio vjeran onoj u mašti.
Zamišljao sam da imam fotoaparat i da slikam, dok se ova kraj mene nabacivala hvaleći izgled, pa nakon dosta vremena mog nereagiranja odustala.
Kiša pada, tamna noć i naoblaka, zadnji izlazak.
Nema više, možda nikad više, iako je to prestrašno za čuti, možda toliko da je ljepše čuti da je to laž.
A možda i jest laž, iz koje se treba na kraju svega probuditi i živjeti.
Tamo gdje dobre riječi imaju dobro značenje, gdje vrijeme ne teče.
Gdje ljubav ima nevinije značenje.
Gdje iskrenost nije stran pojam.
Možda me se tamo netko sjeti i spomene me.
Da, možda.
Trebao bih se više potruditi i prijeći zid.
Sjene me trgaju.
Bol u srcu je prejaka.
Ali izdržim, pustim i prođe.
Pomislio sam da bi možda bolje bilo da sam i tada durao, a ne se predao.
Ili još bolje, da sam do kraja odustao još ranije, možda bi tada sve drukčije bilo, ljepše.
Iako znam da ne bi.
Ironija.
Iako sam se otuširao, osjećam prljaveštinu na sebi.
U sebi da ne govorim.
Glavobolja već danima ne popušta.
Hrpa otpada, emocionalna ruševina.
Nema veze, bar sam iskren.
Koji sam ja gubitnik.
Možda bi u nekom drugom vremenu bio genijalac.
Teško je brojati havarije.
A možda sam umjesto nježnog dodira, tražio udarac, ali iskren, onako od srca.
Što će se dogoditi prestanem li...
Glupa pitanja nekadašnjih pisaca.
Slike pune prašine i plijesni.
Mlijeko na sniženju, nedozrela kruška i zreli paradajz.
Hrpa komaraca, muha, spajdermena i mušica.
Ponekad uleti leptir.
Ponekad bol popusti i prođe.
Počnem koračati.
Da, kotrljanje.
Guranje velikog kamena uzbrdo.
Ili možda bolje rečeno, penjanje na tobogan, pa onda naglo spuštanje.
Silnog li veselja... pih.
Grlo me grebe, stopala su ledeno hladna.
Osjećam se prebijeno.
Izmrcvareno.
Naviknuta bol.
Ponekad mi dođe u sjećanje "spasila sam svog anđela čuvara, da bi on..." i onda cap, kao stroj u kvaru.
Preosjećajan robot, pretužan zbog hladnoće ljudi.
Jbt, koja ironija.
Dođe čovjeku da prdne od tuge.
"Tako sam umoran i čekam valove mora.
Ti prolaziš s njim, osjećam da dolaziš ti,
to je znak da doći će dan,
s toplim vjetrom jugo..."
Priznajem da sam griješio i da sam izgubio, kajem se.
Možda ostanem vjerniji još jednoj šansi.
Ako se pojavi...
Žedan i gladan.
Možda se ne vratim rigotini.
Lalalaj lalaland...
Ne mogu spavati.
Olujna naoblaka.
Možda će biti lakše ako se zagrlim.
Ostani čvrst, budi svoj.
A tko sam ja?!
Nitko i ništa.
"Da sam ja netko..."
 
 
Stidljiva ljubičica - Još koji dan s tobom
 
https://www.youtube.com/watch?x-yt-cl=84503534&v=tb9M7G3B2_4&x-yt-ts=1421914688
 
 

18.08.2014.

.

Htio sam se malo opustiti, pa sam išao gledati slike i videozapise o magnetofonima.
Najviše mi se sviđaju prijenosni i ponekad zamišljam da ga imam i ponesem sa sobom u šetnju i da snimam pjev ptica.
Iako ih sada skoro nitko ne koristi, privlačili su me, pogotovo zadnjih nekoliko godina, sve dok nisam izračunao koliko to košta i da si ih ne mogu priuštiti.
Ali nema veze, bar mogu uživati u njima ovako...
Gledam video, slušam i opuštam se.
Ponekad se čuje i lijepa stara pjesma, kakve su se nekada slušale.
Zamišljam kao da je pred menom, da ga namještam i stišćem prekidače.
I onda nakon minutu i pol počne naglo...
 
Danny's Uher 6000 Report Universal!
 
https://www.youtube.com/watch?x-yt-ts=1421914688&v=Db4DKN-8Jak&x-yt-cl=84503534
 
Više ništa nije važno.
 
Jelena, žena koje nema
 
https://www.youtube.com/watch?v=drBZwFBIGXo&x-yt-ts=1421914688&x-yt-cl=84503534
 
 

18.08.2014.

.

Možda da samo prestanem pisati i odem u stvarnost.
Možda da počnem pisati pjesme olovkom po bilježnicama ili nalivperom po listovima.
Možda da uzmem knjigu pa čitam i tako povremeno da pobjegnem u iluzije.
Da obrišem gitaru od prašine i tužno zasviram, te pustim bolni jauk.
Da se prošetam po dijelu gdje nema ljudi, dok slušam pjev ptičica i melodiju skakavaca.
Da udahnem miris zelenila i ljetnog cvijeća.
Možda me miris ruža podsjeti na lijepe trenutke u djetinjstvu.
Možda se izgubim u gomili i svi me zaborave.
Nije važno, jer sam i ja već odavno samoga sebe zaboravio.
Možda popijem čaj, dok gledam kroz prozor, prisjećajući se muških stavova u nekim dobrim starim filmovima kad je sve izgledalo vedrije.
Sad više nema muškaraca.
Nema ni žena, niti djece.
Nema ni starijih, to je sad sve nešto novo.
Razmišljao sam o najstrašnijoj pjesmi koju sam dosad čuo.
Prije sam ju slušao, ali nisam dobro shvaćao riječi.
Nedavno sam ju opet išao poslušati i prepao se.
Jeza me uhvatila.
Tko bi rekao da će iz usta tog smirenog tipa kovrčave kose i okruglih naočala na njegovom grbavom nosu, dok tipka po klaviru izaći nešto tako strašno.
"Zamisli"
Ne želim to zamišljati, to je prestrašno, i ne, ti nisi sanjar.
Onih pravih sanjara već odavno nema, nestali su dok si se ti prodavao.
Možda da odrapim papir i napišem pismo,
onako iskreno, pa ga presavijem i odmah pošaljem u kutiju za smeće.
Ili da sve prije napisano tamo strpam.
Bilo je, pa prošlo.
Cvijeće vene, drveća se suše i na tlu trunu.
Mahovina se širi, te kojekakve bube.
Riječi imaju potpuno suprotno značenje.
Život je postalo nešto čudno, niti stvarnost, niti san, niti noćna mora, niti snoviđenje, niti iluzija kad se bude opijen.
Mašta izgleda stvarnije.
Kao nekakvi teški dim, a nigdje friškog zraka.
Ponekad pomislim da sam zaboravio računati.
Zadaci su jako teški.
Nije mi do plesanja, ni do pjevanja.
Niti do gluposti i laži.
Nije mi do prolaznosti.
Tražio sam nešto bolje od toga.
Umoran sam od glupih igrica.
Prilagođavao sam se i tako skupio hrpu tuđeg smeća u sebi, a ta trulež koja je dugo stajala u nedirnutoj zagušljivosti, jako zasmrdi kad ju treba očistiti.
Ne, ne smijem se, niti ne plačem pred drugima.
Šutim, jer nemam ništa pametno za reći u tom cirkusu.
 
 

17.08.2014.

.

Stajao sam u sobi i gledao kroz prozor, iako to više nije bila moja soba, nego samo san, koji sam sanjao prije nekoliko godina.
Čudan san.
 
Mnogo godina ranije sam bio sretan, onako iskreno, u toj sobi.
Imao sam sve što mi je bilo potrebno.
Imao sam osjećaj da neće potrajati.
Imao sam osjećaj da trebam uživati u tom trenutku sreće koliko god mogu i tada sam se prepustio tom lijepom osjećaju, koji je trajao kraće vrijeme, nekoliko dana ili tjedana, iako sam sumnjao u kratkoću njegovog trajanja.
Nisam očekivao boli, niti još gore boli koje su dolazile kasnije, niti one još gore nakon tih, niti one još gore nakon tih svih, niti...
 
Zadnje zime me vozio u autu.
Padao je gusti snijeg, onako polako, usporeno kao u filmu.
Velike i mekane pahulje.
Utonuo sam u taj lijepi prizor i naglo se rzbudio tako da mogu nastaviti funkcionirati.
Možda nisam trebao, možda sam trebao ostati u tim mislima i osjećajima.
 
Bio sam mali.
Tata me vozio u stojadinu.
Ležao sam otraga na sjedalu i gledao žice dalekovoda.
Opuštajuće, kao kad se gleda notna bilježnica.
Kao da sviraju.
Uspavljuju.
 
 
Stojim u sobi i gledam kroz prozor.
Ne gledam nešto određeno, samo stojim.
Pokušavam ostati čvrst, ne skretati pogled pun suza.
Čvrstoća? Snaga?
Glavobolja drma, kao i nagon za povraćanjem.
ne hodam tamo-vamo, samo mirno stojim.
Strpljivo.
Ili pravim precizne, odmjerene korake, točno onoliko koliko trebam prijeći.
Moram ostati čvrst.
Moram izdurati.
Predurati.
Nisam jedini.
Bez bježanja.
Možda su gitara i boca jedine koje razumiju.
Trulež, raspadajući smrad, tama i gnjilost.
Možda bi ljepše izgledalo da netko nacrta smajlije.
Ne smijem dopustiti da me strah od poraza natjera da odustanem od igre.
Trebao bih biti uporniji, samouvjereniji.
 
Muk i tišina.
U daljini ostatak sjećanja na melodije.
 
...
 
 

17.08.2014.

.

Prije nego sam od svega prijašnjeg odustao...
sjedio sam u fotelji, gledao kroz staklo u nikuda i plakao.
Dugo nisam plakao, iako u zadnjih godina sve češće.
Plakao sam, ali se nisam isplakao jer je bol ostala unutra.
U današnje vrijeme je sramota plakati.
Cigarete i piće me ne privlači, kao ni šetnje pustim parkovima.
Hm, možda sam prije trebao biti odlučniji i odbaciti gluposti od sebe, kao što ih sada mičem.
Trebao sam ih brže izbaciti, a ne odugovlačiti i davati drugu šansu, kao da su je meni drugi davali...
Možda na ovom svijetu postoje sretni trenuci, možda se treba boriti za njih da se s druge strane netko osmjehne.
Meni ne treba osmjeh.
Meni treba iskrenost.
Bez temelja, neovisan o podlozi lebdim, tako kad dođe udarac, samo proleti kao da ga nije ni bilo.
Bol je nestala, prestala.
 
Sad shvaćam zašto sam jučer bio nervozan, predosjećaj.
Da, znam, da sam bar u nečemu dobar.
Zašto bih se svega sjećao, kad će se to sve na kraju zaboraviti kao da nikad nije ni bilo.
 
Probudio sam se.
Sve mi je mutno.
Oči mi suze i peku me.
Osjećaj povraćanja.
Lagana glavobolja.
Zujanje u ušima.
Kamo?!
Nikuda.
Opuštanje u trenutku koji prolazi.

 
 
# poweroff
 
 

17.08.2014.

..

Odustao sam i od izbacivanja nje iz sebe.
Nisam uspio do kraja, a dovoljno je da odustanem, pa da se tada sve vrati u staro stanje ili nešto slično tome, ali svaki put je drukčije.
Slušam muziku i gledam njenu sliku.
Ona gleda mene, iako ustvari ne gleda u mene, to je samo zamišljena glupost.
Mir i tišina u glavi.
Kao da pričamo tišinom, tj. izgleda da si nemamo ništa za reći, osim pogledom i pokretima između redova.
Znam da ne postoji i svejedno mi je.
Svejedno mi je i ako postoji, jer nije tu.
Ona je jedan od oslonaca koji me drže i bilo bi jako glupo da sam ju uspio izbaciti.
Smjestila se i odmara.
Ne držim ju, niti ju tjeram.
Vedriji sam, pomalo nestrpljiv i možda odrastam.
Da, nemam ništa pametno za reći.
 
 

12.08.2014.

.

Hm, možda se nikada ne vratim.
Možda se ne mogu vratiti.
Nekadašnje sjećanje i ponašanje je nestalo u prošlosti, a ja izgubljen u sadašnjosti.
Sve je manje blogera.
Stranice na kojima se moglo nešto pametno pročitati se gase.
Veći dio ljudi se zajebava, a manji dio je zabrinut i šuti.
Jebaljke i fakeri uživaju.
Umoran sam, a možda to više nije ni važno.
Možda će uskoro sve otići u ...
 
 
Slučajno sam naišao na svoju sliku gdje mrko i pomalo tužno gledam fotografa prije desetak godina.
Tada sam još izgledao kao dijete.
Izgledao sam tako do prije koju godinu.
Sad sam umoran.
Vrijeme brzo prolazi.
Šta sam postigao od tada?
Ništa.
Hrpu pokušaja i još više razočarenja.
Hm, možda život i jest cigareta koja gori, koju ne treba gasiti prije nego što sama do kraja ne izgori.
Smrad i hrpa pepela na ovom smetlištu.
Izgleda da sam počeo vedrije razmišljati...
 
 
Ljubav je neobična riječ.
Sjećam se da sam kao mali napisao lijepi tekst o tome što je ljubav.
To je bilo moje prvo pisano djelo, ne sjećam se, ali možda je izgledalo kao poezija.
Sjećam se da ga je razrednica uzela i pročitala pred svom djecom iz razreda na glas.
Možda sam tada bolje shvaćao šta je ljubav.
Sada na taj osjećam skoro svaki dan gledam drukčije.
Pokušavam shvatiti, a možda i osjetiti kako izgleda u najčišćem obliku.
Pokušavam ne obraćati pažnju na bol.
Od većine planiranog sam odustao, jer sam predpostavio da će se pretvoriti u sranje.
Ono malo što sam se potrudio i dovršio tj. da se ostvarilo ono što je djelovalo najstabilnije, iako sam predosjećao da smrdi, pretvorilo se u sranje.
Nemam više planova.
Pokušavam se ne bojati prijetnji, niti neostvarenih strahova, jer je svejedno.
Trijezan sam, ali osjećam se kao da sam se jako napio.
Ponekad zaboravim, pa počnem razmišljati o ovom svijetu ili počinjati koračati, ali onda me iznenadna tuga zaustavi.
Stojim.
Ne smijem se.
Ništa mi nije smiješno, niti mi se ne nosi maska, niti samozavaravanje da je sve u redu, kad nije.
Može li se pronaći smisao u besmislenosti?!
Ili možda, kad se pogleda s veće daljine, tj. visine, možda sve izgleda puno smislenije.
Da, možda...
Iako više ne postojim, možda je to ispravan put.
Mislim, ispravan za mene.
Možda ću tako biti bliže istini, iako do nje ima mnogo puteva.
Nakon jako dugo godina, mogu se pogledati u ogledalo.
Gledam i ne vidim ništa.
Broj neodgovorenih pitanja se smanjuje, a zbunjenost često dosegne svoj vrhunac.
Ružno okružje kao da ne postoji, zlonamjerne sjene kao da uzalud napastuju.
Vrijeme kao da je stalo i raspada se.
Polako.
 
 
"Još teče mojim venama
ta gorka rijeka naših dana."
Zastanem da se odmorim i dođem do zraka, pa nastavim kositi uz povremene žabce.
"Još više bole tvoji poljupci,
što kao rane žive uvijek u meni."
Jako svrbe ugrizi komaraca, a znoj se cijedi po meni.
"Prošla je duga godina dana
od kad si draga ostala sama."
Zbog neravnog tla moram često učvršćivati i oštriti kosu.
"Proći će dušo još mnogo više,
dok nam se ljubav ne izbriše."
Još češće namještam rep, jer sadašnje gumice slabo drže.
"Tamo na pijesku tragovi stoje,
u duši čujem krik galeba."
Ponekad zastanem, pa uz tužni uzdah pogledam na terasu prema sada praznoj plastičnoj stolici.
"Tamo nas zovu valovi plavi
i duga zlatna obala."
Ne smijem paničariti.
Sve će biti u redu.
 
 





23.07.2014.

.

Prohujalo s vihorom.
 
 

21.07.2014.

.

Pokušavam shvatiti da me ne voli, i da me nikad nije ni voljela.
Pokušavam shvatiti da je to sve bilo samo obično sranje.
Ali još uvijek ne mogu.
Znam da je bilo sranje, ali ne mogu se uvjeriti u to, tj. ne mogu srediti osjećaje.
Uostalom, ne može se preko noći pritisnuti prekidač pa isključiti suvišne misli koje štete.
Gledam ju kao stranca.
Stranac stranca, koji se ne prepoznaju.
Kako se pogledi promijene tokom nekoliko dana, a da ne kažem tjedana, mjeseci i godina.
Pokušavam se sjetiti kako sam ju uopće i zavolio.
Zbunjujući snovi, hrpa neobičnih slučajnosti, magnet s moje i njene strane.
Kad volim onda postanem idiot, možda mi se zato i ne sviđa taj osjećaj.
Sjećam se kako sam se početkom 2010. borio s njim, udaralo me u grudima, pa onda i u glavu, sve dok se nisam predao.
Da nisam, možda me više ne bi ni bilo.
Znam da je to kukavički potez, ali...
Tada je bol naglo nestala i sve je bilo u redu.
Ponekad sam se pitao što nas je spajalo, ali možda mi se ne bi svidio odgovor.
Pokušavam shvatiti smisao.
Kako ostati u istini u svijetu laži?!
Koliko sam se puta pokušao popeti, te koliko sam puta pao?!
Možda je podizanje važnije.
Zašto uopće razmišljam o tome?!
Zato da ne razmišljam o stvarnim sranjima koji se dešavaju u životu i da tako tamo budem što smireniji, dok za to vrijeme razmišljam o izmišljenoj kenji.
Tralala hepiend!
 
 

12.07.2014.

.

Računalo zuji, disk u njemu grebe,
a ja se nakon šamaranja pokušavam probuditi.
Prolazio sam kroz puno puteva.
Neki vode u povaliju, a drugi na početak.
Bio je još samo jedan.
Onaj najteži.
Da se pokušam popeti uz njega?!
Da li je bar pokušaj dovoljan?!
Možda neću stići do cilja.
Jel bolje biti na smrdljivom i toplom, ili se mučiti po trnju i hladnoći?!
Šutim.
Nemam ništa pametno za reći.
Ne prisjećam se.
Ne planiram.
Ne razmišljam o glupostima.
Ne znam koliko će trajati taj trenutni osjećaj.
Okolina si oblizuje sline i sprema se da me pojede.
Gdje ću?!
Kamo otići?!
Gdje se sakriti?!
 
- "Nigdje.
Zato što nitko,
takav kao što si ti,
nije preostao."
 
 

12.07.2014.

.

"Umjetnost nikada nije završena, samo napuštena."
 
Jel to još jedna laž?!
 
 

10.07.2014.

.

To je samo vjetar,
ništa više...
 
 

09.07.2014.

.

"Kud je sve cvijeće nestalo, davno prošlo?!
Oh, hoće li ikada naučiti?!"
 
 

09.07.2014.

.

Tuga i sjećanja.
Naga.
Maska u obliku osmjeha.
"Zbunjenost u njenim očima koja sve govori.
Izgubila je kontrolu.
Drži se najbližeg prolaznika.
Odala je tajne svoje prošlosti
i o glasu koji joj je govorio kad i gdje da postupa."
Nije me uzela za ruku.
Okrenula se, rekavši kako ja nikad neću znati zašto, niti ju razumjeti.
Više ne vrišti.
"Mogao sam živjeti malo bolje uz mitove i laži.
Kad je tama provalila, samo sam se slomio i plakao.
Mogao sam malo proširiti svoj životni djelokrug.
Kad je promjena nestala, kad je potreba prestala..."
Izgubio sam.
 
 

08.07.2014.

.

Davna sjećanja se tope.
Više neznam tko sam.
Smiren, pa ne obraćam pažnju na vanjske stvari.
Čemu se brinuti kad sve prođe.
Ravnodušnost.
Osjećaji ne bole onako jako kao prije.
Zbrkane stvari više nisu važne.
Nezainteresiranost.
Život prolazi rješavanjem svakodnevnih obaveza.
Ne razmišljam o prošlosti jer ju ne mogu promijeniti,
a teško se učenjem ispravljaju greške u budućnosti.
Jezikova supa.
Nemam teka više ni za nju.
Trudim se da ne obraćam pažnju na smjesu osjećaja.
Stara pisma.
Pjesme iz djetinjstva.
Više se ne smijem, niti plačem.
Kao spori film.
A možda je samo takvo vrijeme...
 
 

04.07.2014.

.

Ružni snovi i osjećaj prolaznosti.
Sunčan dan.
Osjećaj kao da je naoblaka.
Hodam susjednim gradom.
Pokušavam biti uspravan, iako me leđa jako bole od obaveza,
ali bole me još jače kad sam pognut i to ružno izgleda u tuđim očima.
Hodam, pokušavam ostati usmjeren,
tako da me ne zanese, da ne padnem.
Hodam i pjevušim.
Ne znam šta, samo da ostanem smiren.
Korak po korak.
Gledam okolinu i prisjećam se.
Kako je bilo nekada, kako je sada,
ali ne brinem kakvo će biti, niti me to više zanima.
Nakon nekoliko stotina metara shvatim da pjevušim bitersvit simfoniju.
Peciva više nisu fina kao nekad.
Kolač sam jedva pojeo, uz pauze zamišljanja kako su nekada u blizini bila velika stabla.
Ptičice dolaze i kljucaju.
Dvije žene iza, jedna obično obučena, a druga u crnoj halji, pričaju kao kakve babe na kafi.
Dolazi čovjek sa skuterom, pa sjedne iza, između nas.
Htio sam baciti komadić kolača ptičicama, ali da me ne bi zajebavali zbog toga, da smetim.
Ustane se pa ode.
Ustanem se i ja, misleći da ću popraviti okus sladoledom.
Ne znam zašto sam uvijek kupovao taj, možda zato što me interesiralo kakav je okus punča iz većinom glupih stranih filmova.
Dolazi iza mene u red za kupnju.
Zbunjena žena ispred, preusmjeruje na ostale u redu.
Hm, dadne kornet u ruku, a inače stavi na stalak.
Izlazim.
Sačuvao sam komadić kolača u ruci i neprimjetno bacim na stazu gdje se skupljaju ptičice.
Klupe više nisu što su nekad bile.
Gledam prostor ispred sebe gdje je nekada bila jedna klupa s naslonom.
- "Oprosti..." - kažem onome koga više nema, koji je nekad sjedio tamo, kad je bio zadnji dan u tom gradu.
Ni sladoled nije što je nekad bio.
Ili možda samo imam takav osjećaj za hranu u zadnje vrijeme.
Prolaze neradnici koji uživaju u neradu, noseći papirologiju koja im to omogućuje.
Koja ironija.
Više nije ni smiješno, niti za plakati.
Hrpa dječurlije u daljini, rođena iz ljubavi...
prema novcu.
Jedno drugom do uha, hodaju uz kolica, a još jedno čeka u trbuhu.
Sve je više takvih mladih, a na stare ne obraćam pažnju.
Razmišljam da sam se možda izvukao iz te kolotečine.
Pogledam još jednom prema zamišljenoj klupi, ustajem se i odlazim.
Bljak okus u ustima od sladoleda i svega ostalog.
Zažmirim.
- "Ne, ne, ne..." - govorim u sebi.
- "Jesi li ikad bio dolje?!" - odjekne u meni, uz gorkoslatku melodiju.
 
 

30.06.2014.

.

Ostalima miriše, a meni smrdi.
Možda tužni smajl to bolje opisuje.
Izgleda da će se sranje ponoviti, još jedan igrokaz, možda zadnji, tj. predzadnji.
Razmišljao sam o njemu dugo vremena, možda odmalena.
Možda nitko ne shvaća o čemu pišem, a možda neće ni kasnije, iako je možda tako i bolje.
Kao zatišje pred ružnu naoblaku.
Dok meni miriše cvijeće i zelenilo, uz slatki pjev ptičica,
drugima to smrdi i više im odgovara gradski smog i uživanje u buci.
Lažni sjaj.
Možda se bliži kraj, iako ga nitko doslovno ne očekuje, niti ga tako zamišlja.
Možda netko i da, ali šuti, povučen u sebe, tražeći smisao i ispravan put.
Tužno.
Možda izdržim do kraja, iako to zvuči jako egoistično.
Izgleda da i vrijeme prolazi, tj. završava...
 
 

30.06.2014.

.

Radosni momenti koji uljepšaju život,
slično kao što ljiljani prekrasno cvjetaju, ako se ne razmišlja koliko dugo i šta bude poslije s njima.
 
 

29.06.2014.

.

Loši dani.
 
Mislio sam pirgavoj reći nešto utješno, ali ne znam šta.
Ponekad tišina više kaže.
 
Možda bih trebao biti vedriji i smireniji.
Da...
 
Zamišljao sam da sviram gitaru.
Zamišljao sam da...
ne zamišljam ništa.
 
Razmišljao sam o koječemu.
Više se ni ne sjećam.
 
Eh, da..
Proradio drugi blog početkom godine, pa sam počeo pisati i ubrzo prestao kad sam vidio da su svi ostali korisnici reklameri.
Djelovalo je bezveze.
Slično kao i ovdje kad su kasno u noći jedini korisnici stranci, koji pišu gluposti.
Nakon nekoliko tjedana pauze, dođem i saznam da je tamo moj blog izbrisan.
Ajd, nema veze, kao da su znali da sam to htio napraviti...
 
 



19.06.2014.

.

Zadnjih nekoliko dana sam se trudio da pronađem i pročitam nešto normalno na stranicama koje bi trebale biti ozbiljne.
Na kraju sam od ogromne količine gluposti zaboravio kako se zovem.
Čak sam prestao slušati i računalo kako zuji.
Osjećam pritisak, kao da me nešto gnječi.
Više se ne šalim, tj. toliko je žalosno da su i šale izgubile smisao.
Ne pjevušim u sebi, nemam teka.
Ali još sam tu...
 
 

18.06.2014.

.

Razmišljao sam o kompliciranim temama, koje drugima nisu zanimljive.
Tako sam došao do nekih zaključaka, na primjer...
Samouki koji nešto korisno naprave i probaju naučiti drugu generaciju, tj. one koji će to nastaviti, od kojih većina ima papir da znaju i ne shvaćaju sve detaljno jer nisu samouki, ali "mogu proći" u naprednijim stvarima.
Oni kasnije uče treću, koju većinom čine mlatimudani lagodnog života, te nauče još manje, ali "mogu proći", jer se manji dio njih površno razumije u napredne stvari.
Oni uče četvrtu, koji su većinom balavci, te nauče samo osnove napamet, bez razmišljanja, pa kasnije kao preseratorski pubertetlije uče nasljednike, koji su još gori od njih.
Tada više ništa nije smiješno, a nije ni za plakati.
Da se vratimo natrag na one prve samouke, kada je krivulja išla prema gore tokom vremena, dok nisu nešto korisno napravili, a nakon njih ta linija pada suprotnim smjerom, te se jasno vidi besmisao kasnijih.
Onda se dogodi kenja i sve ide ispočetka.
Tralala hepi end...
Kad se pogleda izdaleka, jako udaljeno, sva ta ponavljanja, može se predpostaviti neprecizno pojašnjeni smisao.
Ili bolje rečeno - besmisao.
Da nema onih prvih, sve bi bila neprestana kenja.
Ali oni nisu poželjni od većine ostalih.
Oni što vole kenju (sveukupno manji broj od većine), smatra se jako pametnima, ali to je logično samo ako se bezosjećajno gleda na kraće vrijeme.
Trenutno skoro svi hodaju unazad.
Hodaju?! Oni jure!
Tako guraju i ostale, koji su zbunjeni.
I svejedno im je, jer dokle im ide dotle će i uživati, jer oni žive sada i nemaju dobrih osobina u sebi.
Imaju nešto drugo, ali to sad nije važno.
Još malo pa će zvoniti za kraj časa, a testovi se točno ne rješavaju, iako se na usmenom govorilo svašta da će se riješiti.
Tko se trudi?!
Tko sam uopće ja, da se to pitam...
 
Eto, nadam se da vam se sviđaju vedriji tekstovi, onako malo za promjenu...
 
 

16.06.2014.

.

Loši dani...
 
 

07.06.2014.

.

 
 
 
"Još se uvijek nisam sjećao...
 
Nešto me razderalo unutra, kada sam shvatio.
Nešto me udarilo u grudi, dobro sam znao šta je to.
Nešto me razdiralo unutra."
 
 
 
"Rukama pokrivam oči i nestajem iz sobe.
Više ne čujem kucanje na vrata.
Ne traže me, jer me nema.
Sjećam se..."
 
 
 
"Na livadi onoj, u travi,
mnogi sam proležo sat.
Bezbrižno, potrbuške,
držeć u zubima vlat.
 
Ili bih nauznak lego
i oblaka pratio let;
da zatim, zatvorivši oči,
uđem u vlastiti svijet.
 
Vjetar je njihao travke,
bumbara čuo se glas,
skakavci skakahu živo:
bilo je mnogo nas.
 
Nad nama sjalo se nebo,
pod nama sunčo se grad.
Na livadi onoj, u travi,
tamo sam bio mlad."
 
 
 
Beskonačno ponavljajući uvodnu muziku iz "Sam čovjek", pokušavam ostati neuznemiren.
Neosjetljiv na prolaznost.
Zaustavljen osjećaj za vrijeme.
Jučer sam pogledao slučajno jednu pjesmu, dječji video star par desetljeća.
Danas bi bilo sramota da se netko tako oblači i ponaša, smatrali bi ga čudakom.
Današnja nastranost.
Hm, kako su riječi zamijenile svoja značenja, ali svima je svejedno, prilagodljivi su.
Ne znam koliko je utješna spoznaja da se ne ponavljam samo ja, neprestano idući naprijed pojavljujući se na početku, već da se sve ponavlja.
 
 
 
"...djetinje oči zgasle bez snova.
O, i ti -pjesmo- pjevaj tiše...
  
Čekale ih rodne žetve
kraj Sutjeske, Neretve, Sutjeske, Neretve.
Oj Neretvo plavooka,
što si tamna i duboka!"
 
 
 

08.05.2014.

.

Neko vrijeme sam razmišljao o tome koliki je idiotluk kada se netko ponosno slika s veličinom svojeg govneta na društvenoj mreži (koja nije društvena u dobrom smislu) i mislio sam da me dugo neće moći nešto tako neugodno iznenaditi i podsjetiti na svijet koji nije moj gdje živim.
Sad mislim da je on jako pametna osoba i ne mislim to radi sprdnje nego za ozbiljno, jer postoje lošije stvari od toga, a on se ipak samo hvalio s nečim svojim.
 
Ako slučajno jednom nestane ova stranica, htio sam se zahvaliti onima koji su mi bili podrška, sudjelovali u normalnim razgovorima, koji vedre,
a ostali koje sam pitao za dopisivanje pa se pravili nenadjebivi i odjebali me - ko vas jebe!
 
 

08.05.2014.

.

Dva peciva s hrenovkom, kolač mađarica i sladoled punč, klupa u parku na kojoj sjedi "nitko i ništa", uokolo zelenilo i mir, tišina nakratko prekinuta slučajnim prolaznicima.
U misli došla pjesma "ivana", pa primijetim sličnu u godinama kao što je bila moja, kako sjedi nekoliko klupa dalje s nekim frajerom koji ima godina kao i ja tada (kao i ona), pa si mislim da bolje da sam ja tada jeo kolače kao sada nego što sam svojoj kupovao čokolade, pa slasnije nastavim jesti.
Ustanem se, idem kući, vrti mi se, zanaša me trijeznoća i jedva se održavam da ne padnem.
Došao sam kući i pokušavam preživjeti.
Sad više nisam trijezan, ostala je još samo jedna litra koju sam načeo, slušam "budi kao more" i prisjećam se "nje", njene hladnoće i pokušavam to zapamtiti tako da se više ne prisjećam gluposti u trenucima kad mi bude teško.
Što li se krije na dnu čaše? Poslije više nije ni važno...
Možda je od preživljavanja važnije ostati čovjek?!
Kaže on i nestane.
 
 

07.04.2014.

.

Bio jednom jedan mrgud.

Loš dan.
Sjedi mrgud u ne baš posjećenom parku,
kroz koji prolaznici samo prođu.
Pokušao se smiriti, opustiti, te možda pronaći rješenje.
Sjedi i prisjeća se ili ne razmišlja o ničemu.
Ponio je kutiju cigareta sa sobom, koju je prije dosta vremena kupio još dok je bio na poslu o kojem je dugo maštao, jer nije ispao onakav kakvim ga je zamišljao.
Tu kutiju ima već skoro godinu dana.
Ostale su još tri cigarete, jer je tri popušio prošli tjedan dok su bili grozni dani.
Prisjećao se kako su prije dosta godina imale finiji miris i bolje utjecale na smirenje, a sada izazivaju samo peckavi kašalj i gorčinu.
Gledao je stabla u daljini, preko rijeke, te nebodere i zgrade.
Zapalio je prvu, uz bljak izraz lica, ne uvlačeći, nego onako kao da puši cigaru, samo zadržavajući dim u ustima.
Kutiju i šibice je stavio na klupu.
Više mu se sviđao ugođaj kad je koristio šibice, umjesto upaljača.
Mobitel je vratio nazad u džep, tako da ga netko ne iznenadi odostraga.
Pust park.
Pogleda na sat, te zadovoljno shvati da je škola završila prije oko dvadesetak minuta, pa će onda u miru moći sjediti.
Ali svejedno je neobično što je park pust.
U daljini se čuje i vidi dječurlija kako ide svojim kućama.
Gledao je uokolo, kako je park zapušten, kako cvijeća više nema, kako su grmovi zarasli staze.
Prisjećao se kako mu je jednom bilo sila pišat, pa je sramežljivo pišao kraj jednog grma, a sada bi se mogao cijeli sakriti u njega.
Onda je primijetio natpis, što ga je napisao na potporanj iznad mjesta gdje se sjedi,
još dok je bio srednjoškolac.
Još uvijek je tu.
Izblijeđen, ali stoji, iako mnogih drugih više nema.
Neobično je što njegov natpis nisu prefarbali kad su farbali ogradu.
Iz tog vremena, u lošijem stanju je ostao natpis njegovog "prijatelja" malo niže na neofarbanom mjestu gdje se sjedi.
Gledao je cigaretu, tj. natpis na filteru i razmišljao kako je natpis lijep, a okus odvratan.
Ugasi prvu, pa uslika svoj natpis, dok je zaljubljeni par malo dalje prolazio stazom i vjerojatno razočarano negodovao što je netko tu.
Zapali mrgud drugu.
Sjedi i gleda ispred sebe.
Razmišlja jel bi zapalio i treću ili da to obavi na nekom drugom mjestu ili da ju čuva.
Došao je do zaključka da to obavi tu, jer je tu uvijek sjedio i pušio, kad se sjebano osjećao ili kad je očekivao odnekud pomoć i utjehu.
Ona odnikud vidljivo nije došla, pa je odlučio da pomogne sam sebi, pa se jednog dana ustao i otišao.
Prestao je čekati.
I evo ga opet tu...
Nakon toliko godina.
U daljini se čuje brbljanje, dosta glasno, ali ne vidi se od grmlja tko priča.
Onda netko izviri.
Idu dvije mlade djevojke, pa se jedna zagleda prema njemu, a on se premišljao jel da se makne i ode nekud u besmislenu šetnju, tako da one mogu u miru sjediti.
Za to vrijeme je ta počela nešto pričati drugoj i skrenu prema maloj otvorenoj kućici, gdje je sjedio mrgud i besmisleno trošio vrijeme.
- "Jel čekate nekoga?" - upita mlada djevojka vedrog lica, a mrgud odgovori da ne i mahne glavom istodobno.
- "Imaš li možda upaljač?"- pita ona vesela.
- "Imam šibice."- kaže zbunjeno mrgud.
- "Može." - kaže vesela i sjednu obadvije malo dalje od njega, te nastave lizati sladoled.
Mrgudova druga je već bila pri kraju i premišljao se da bi možda bilo dobro da se ustane i ode.
Pogleda on one dvije što sjede kraj njega.
Jedna vesela, često se okrene prema mrgudu, smješka mu se i gleda ga kao da hoće da se uključi u njihov razgovor, a druga je isto neki mrgud gori od njega i gleda na drugu stranu, izbjegavajući pogled prema mrgudu.
Ta druga ga je podsjetila na jednu što ga je nekada davno "voljela", pa kasnije ga pokušavala uništiti.
Probao se prisjetiti da nije njena mlađa sestra, ali tješio se da nije, pa je opet nastavio gledati ispred sebe u pod.
Nakon duže vremena ona vesela dođe, uzme kutiju, pa onda kad ju je mrgud pogledao upita jel smije uzeti i pokuša zapaliti, ali se ugasi i tako nekoliko puta.
Ova druga je izvodila akrobacije, kao da joj stvara zaštitu od vjetra koji je naglo počeo puhati.
Mrgud ugasi svoju, pa se onda ustane da pomogne, a mrgudica ga pohvali.
Uzme, zapali, ali iako je malo duže gorjela, nije stigla upaliti.
Razmišljao je koliko je to idiotski što njima pali cigarete, kao da nema pametnije zanimacije za njega i njih.
Uspio je uzevši dvije šibice odjednom.
Vrati se, pa zapali treću, pa onda vidi da ona vesela pali pomoću svoje cigarete cigaretu onoj mrgudici.
Ona vesela često pogledava prema mrgudu, pa mu je bilo neugodno kad je to primijetio, te nastavi gledati u pod ili drveće u daljini.
Vesela upita, jel nekoga čeka, iako joj je već odgovorio na to pitanje, a mrgud odgovori da dubokoumno razmišlja, na što je vesela rekla "Ahaa..." i prestala ispitivati, uz otvorena usta kao zaustavljen iznenadni smijeh.
Nije mogao razmišljati o svojim problemima i glupostima od njihovog razgovora.
Onda je razmišljao koliko bi mogle imati godina, jer nisu se prešašavo fufasto ponašale kao njihove druge vršnjakinje, ali nije ih mjerkao, niti to pokušao predpostaviti.
Razmišljao je o prošlosti.
Pitao se jesu li srednjoškolke ili gimnazijalke, a predpostavljao da su ove prve, pa ih je mislio pitati kako je sad u školi.
Pita ih, uz ispriku što ga to interesira, jel idu tu u školu ili su gimnazijalke.
Ispalo je da su ovo drugo, pa mu je bilo neobično da prelaze tako dalek put do parka.
Mrgudica je često govorila nešto besmisleno glupo, a to je nasmijavalo onu veselu, pa je mrgudu bilo neobično što vesela većinom šuti.
- "Dok sam ja išao tu u srednju, onda je i gimnazija bila tu, a ona drveća u daljini su bila upola manja." - prekine mrgud njihova brbljanja dok su preko moba čitale valjda natpise na fb i pokaže glavom ispred sebe u daljinu preko rijeke.
Nakon nekoliko sekundi, dok su shvatile šta je rekao, okrenu se, pa mrgudica glasno odgovori "Pa to je izvrsno!", pa nakon kratke tišine nastavi "...to znači da stabla rastu." i opet tišina.
Mrgudu su se pojavili upitnici iznad glave, a ona vesela je prasnula u smjeh.
Treća je bila pri kraju, pa udahne duboko, da osjeti nekvalitetno smirenje uz nežalostan osjećaj kao da je zadnja, pa ju ugasi, ustane se, pita one dvije jel trebaju šibice, a vesela kaže da ne, te im zaželi da lijepo provedu ostatak dana.
Bio je na sredini kućice pa mu se glas od jeke izobličio s mehaničkim prizvukom i pitao se da kud je išta išao pričati, da zvuči kao idiot.
Mrgudica se zahvali, vesela šuti, a mrgud opet ostane zbunjen tom nelogičnošću ponašanja.
Kutiju je stisnuo u šaku, pa ju bacio kad se približio kanti za smeće, koja je bila dosta dalje.
Vrijeme je da prestane pušiti.
Dođe u slastičarnu, naruči kolač, a neka nova mlada trgovkinja mu nezainteresirano dadne, te nastavi brbljati.
Sjedne vani na sunčano mjesto, pa shvati da je tako bolji pogled nego prije kad je sjedio u hladu.
Sjedi, pazeći da se ne ističe, te pomalo jede i prisjeća se.
Ubrzo kraj njega prođe mrgudica, sama, pa ode prema veceju.
Nakon dugo vremena izađe, pa prođe nezainteresirano kao i prije kraj njega, čeka malo dalje, pa iz daljine nešto govori, pa onda naiđe ona vesela i nastave ići u smjeru kojim je mrgud gledao.
Mrgud je razmišljao o tome da nije imao nijednu nepristojnu misao, pa se tješio da je to ipak neki napredak u njegovoj zbrkanoj unutrašnjosti, jer većina muških bi to imala.
Nije donio nikakvu odluku, niti se smirio, pa se ustao i otišao.

Bio jednom jedan mrgud,
često srdit, i ponekad ohol,
a sada tužan što mu je trebalo više od četvrt stoljeća da shvati to.
 
 

06.04.2014.

.

Nakon dugo vremena je nakratko došla bezrazložna tuga.
Ili možda ne vidim razlog ili ga ne shvaćam.
Zbrkani dani u trnju.
Što ga više šišam i trgam, to više i brže raste.
Mir i tišina, šutnja u zraku, plaši me, ali ne dam se obeshrabriti.
Loši, ružni dani.
Na jednom zaboravljenom odavno ne osvježenom dnevniku piše da je kasno brojati havarije.
Neki mi se sviđaju, ali se ne javljam, da se ne bih razočarao.
Prisjećam se filmova koje sam gledao prije mnogo godina.
Želje, ostvarene želje, druženja, osjećaji, misli, snovi, gluposti...
 
 
...
 
 

05.04.2014.

.

Nemam ništa za ponuditi.
Nema ništa za uzeti.
Ja sam apsolutni gubitnik.
I apsolutno sam pri sebi.
 
Sve odlazi u ... i raspada se.
Nešto komplicirano, nije lako rješivo.
Oh, ja sam apsolutni gubitnik.
Rizikovao sam sve.
 
Ne smješkam se.
Ne trebam ništa tuđe.
Apsolutno gubim.
Svi mi smo apsolutni gubitnici,
ali većina se pravi da su pobjednici.
 
Ali ako se uspijem ustati i nastaviti penjati,
sigurno ću uspjeti ostati svoj.
 
Ako bih mogao ići pravim putem,
iznad ove zlonamjerne magle,
koja nanosi bol dobrim srcima...
Baš kao u hepiend filmovima.
Nema razloga za glumu,
da bi se suočilo s greškama.
Apsolutna je istina.
 
 

05.04.2014.

.

Sjedim.
Gledam neuništivu glupost "genijalnog" ponašanja.
Nedobro uređenu unutrašnjost prostorija, iako se sve sjaji lažnim sjajem, baš kao i vanjština većine osoba, a o njihovoj unutrašnjosti ne želim ni razmišljati.
Hrpa osmjeha, koji su sami sebi svrha.
Gledam i mislim si koji (...)
 
Šećem.
Raspadajuće zgrade s novim krovovima, koji se ni ne primijete od ostalog "sjaja".
Slično kao i kod ljudi, bitno je da je vanjština naizgled sređena, a temelji za (...)
 
Sjedim u osami i razmišljam.
Manje je drveća.
Prisjećam se.
 
Sjetio sam se zadnje godine srednje škole.
Kolega kojemu sam pomagao u učenju, kad je poboljšao ocjene onda više nije htio da si budemo kolege, a meni je tada loše krenulo, pa sam se maknuo od njega.
Sjedio sam sam u zadnoj klupi.
Ispred mene dvojica starijih učenika koji su pali razred.
Jedan je sa mnom od prve, a drugi je krenuo tu zadnju godinu sa mnom u razred.
Gledao sam razočaranim pogledom kroz prozor drveća u obližnjem parku i razmišljao.
Kad smo imali ispite, onda su me ovi ispred pitali da im pokažem na šalabahteru gdje se nalazi odgovor na pitanje, pa sam im pokazivao.
Nisam koristio šalabahtere u to vrijeme.
Naučio sam koliko sam shvatio, ne očekujući nešto više.
Neki su s bolje opremljenim računalima printali ih i prodavali, zato ovi nisu znali gdje se nalazi odgovor.
Onda nakon nekoliko trenutaka jedan od njih meni doda svoj šalabahteri i sad ja tražim i ne mogu naći koje mu pitanje trebam pokazati, pa ga pitam da šta nije jasno, a on je rekao da mu više ne treba šalabahter je je riješio za prolaznu ocjenu, pa ga je dao meni ako mi treba.
Skoro sam se rasplakao, iako nisam tetka.
Kasnije su ponekad malo pričali sa mnom i onda jednog dana okrenu se obadvojica za vrijeme odmora i jedan (ovaj što je krenuo zadnju godinu sa mnom u razred) mi ozbiljno kaže da je sa mnom sve u redu.
Ja ga onako gledam s upitnicima iznad glave.
On opet ponovi, onako ozbiljno.
-"Ha?!"
-"Pa s tobom je sve u redu, normalno se ponašaš..."
-"Pa... da... A zašto ne bi bilo?!"
-"Pa svi kažu da si lud, da nisi normalan, a s tobom je sve u redu..."
-"Tko svi?"
-"Pa svi..." - pokaže rukom na cijeli razred pa opet nastavi "...kad sam tek došao u razred, onda su mi svi rekli da se mičem od tebe, da te se čuvam, da te izbjegavam, jer si ti lud, gledaš samo sebe, svoj interes, gledaš kako bi druge zajebao, ništa nećeš pomoći, ništa ne znaš, a s tobom je ustvari sve u redu..."
Ne sjećam se jesam li ga još jednom pitao jesu li baš svi to pričali, ali se sjećam da je zadnje pričao "... kad sam te pitao da mi pomogneš odmah si pomogao, nisi prvo tražio da ti učinim uslugu, niti si kasnije tražio nešto za uzvrat, a ostali prvo traže da se njima učini usluga, dobar si prijatelj, imaš normalne teme za razgovor i ne razmišljaš šašavo, niti se ponaša kao luđak, pametan si, a ovi ostali stalno pričaju o glupostima i šašavo se ponašaju, s tobom je sve u redu, potpuno si normalna osoba..." nakon čega sam ostao onako iznenađeno paf, kao da me netko lupio letvom.
 
Prisjetio sam se jednog teksta na nekom blogu koji sam čitao prije puno godina.
 

20.03.2014.

.

Propupava još jedno proljeće,
zeleni se i miriše,
a "Proljetne lude" nema više.
 
Ptičice prekrasno pjevaju,
bumbari, pčele i leptiri prelijeću,
po cvijeću se veselo igraju.
 
Ponekad velika crna ptičurina u daljini,
ružnim zvukom glasno podsjeti,
da vrijeme brzo proleti.
 
Ugodno kičasti ćilim proljetnog cvijeća,
smiruje pogled i nosnice opušta,
tako da se nakratko vidi i ljepota ovoga svijeta.
 
Iako ovo više ne liči na pravo proljeće, niti na pravi dan,
ipak je ljepše vidjeti tu vedrinu,
nego magloviti, oblačni i hladni mrak.
 
Sjećanja koja naviru i misli zbrkane,
neprimjetno dolaze i tope se,
u toj oazi vedrine.
 
 

18.03.2014.

.

Umoran sam.
Zamalo sam sebi napisao i poslao poruku.
Slušam kako računalo zuji i kako otkucava sat na zidu.
Ide mi na povraćanje.
Razmišljam kako vrijeme brzo prolazi.
Pokušavam ne obraćati pažnju na gluposti.
Mogao bih pisati nešto pametnije.
 
 

14.03.2014.

.

Daj lajk ili makar bocni



Ustaću se, protegnuti, isprditi,
te oprati zube,
dok istodobno zalijevam šoju
i kroz prozor brojim dosadne muhe.

Obrijaću četku, krzno na prsima,
te čupu ispod ruke,
namazat se kremom i nasprejati parfemom, tako da kolege fakeri puknu od muke.

Pinki kičasta obleka, koža linoleum glatka i sjajna,
ne može joj odoljeti nijedna prčiguzasta treba,
s dakfejsom kao da kenja.

U magli žestokih mirisa, blještavilu cirkusantskog izgleda,
opojnosti intelektualnog novogovora, dok se beskonačno nateže žvaka,
svaka će pristati na analogni seks,
dok si rek'o "keks".

Jesam li nešto zaboravio?
Joj, nisam na fejsu objavio...
 
 



21.02.2014.

.

Još malo pa će biti jedanaest godina otkako sam se prestao nadati, onako s puno veselja, da će budućnost biti bolja.
Sjećam se da sam se probudio i nadao da je sve prijašnje bilo samo san.
Nakon nekoliko minuta prisjećanja i razmišljanja, shvatio sam da je to bila stvarnost i prestao naivno očekivati vrijeme koje dolazi.
Košmar?!
Ne znaš ti što je košmar.
Tadašnji košmar što je došao bio je lagodan i opušten život koji nisam znao cijeniti u usporedbi s onim kasnijim.
Vrijeme brzo prolazi i briše sjećanja, a s njima i osjećaje koji su nekad stiskali ono unutarnje u čovjeku.
Bio sam radoznao, tada bih se osjećao poletan, živ, kad naučim nešto novo, kad kažem drugima što sam naučio da podijelimo znanje.
Naivno radoznalo dijete.
Zaigrano.
Igra radi igre, a ne rezultata tko je pobijedio.
Hm...
Izgleda kao da se skoro sve ponavlja, samo s malo drukčijim nijansama.
Možda si ti i dalje onaj nagi anđeo na prozoru, koji se zagnjurio u sebe.
Možda si negdje u dubini takva.
A možda i nisi, pa prilagođena ostaješ pronađena u izgubljenosti i ponosno hladna.
Učeći samo radi učenja, naučio sam puno toga, mnogo više nego oni koji uče samo radi svog nekog interesa.
Učio za ništa.
Šutim.
Znanje se topi u sjećanju.
Možda ćemo svi izgubiti.
Možda nakon poraza dolazi odmor ili nešto bolje.
Ovdje se sve raspada.
Doslovno.
Naizgled čvrsto i stabilno, a ustvari kao prah koji lagani povjetarac može otpuhati.
Mislim da ni kod tebe nije ništa bolje.
Pokaži lažni osmjeh, samouvjerena da je iskren.
Možda nestaneš iz misli, kao i sjećanja.
Možda nestanu osjećaji, koji su sada ostali samo u dalekom tupom sjećanju.
Bilo pa prošlo.
Ne volim snove.
 
 
 
 
Sanjao sam te.
 
Da si kraj mene, kod kreveta namještenog nasred naizgled prazne valjda naše sobe.
 
Pogledao sam te i nastavio sanjati dalje.
 
Sanjao sam da sam smiren i da je sve u redu.
 
Sanjao sam da je to sve samo san.
Da je to bio samo san.
Da je sve prijašnje bilo samo ružan san.
 
Sanjao sam da će "jutro promijeniti sve" i da će sve biti dobro.
 
 
 
 
"Ti si tu,
svud je mir oko nas...
...čekaj strpljivo dan.
 
Čemu to?! Noć je ušla u nas
i naša srca su prazna.
Ali ne, sve je ružan san.
Jutro će promijeniti sve.
 
Bdijem, duga je noć.
A znam, bdiješ i ti.
Al' to dvoje bez nade,
ne, ne... to nismo mi.
 
Ti i ja možda želimo kraj
i mračne misli nas dijele.
Ali znam, noć je kriva za to.
Jutro će promijeniti sve..."
 
 
 
 
Mislim da ništa više ne će biti isto.
Možda će biti malo drukčije.
Prohujale godine.
Krajnje beznađe.
Svi idemo drukčijim putem, koji možda istome vodi.
 
Budim se, sa svoga lica
sklanjam pramen kose.
Trudim se, a još me snovi na put nose.
Ostaje mi tako malo vremena.
Probudi se...
 
I onda nakon kratkog bljeska razuma, utonem u zaspali san.
Ni snovi više nisu što su nekad bili.
Spavam, a ne sanjam, niti živim , niti uživam, iščekujući, dok se mijenjaju sjećanja nasumično naletjela u razbacanim mislima.
Jebiga...
Sranje.
Svjetla se gase i svak je za se.
Možda...
Mah, nije važno.
Svejedno je.
Ma koga se tiče.
Još jedno laprdanje samom sebi u hrpetini izbljuvaka, što ljepših, što ružnijih, većinom naizgled besmislenih.
Zaboravio sam, ali se nadam...
Možda izdržim do kraja.
 
 
:(
 
 
 
 
KURCEM U CELO (DICK IN HEAD)
 
https://www.youtube.com/watch?v=DriORniENDU&x-yt-ts=1421914688&x-yt-cl=84503534
 
 

10.02.2014.

.

Kristalna kocka vedrine?!
 
Odustajem.
 
 
 
 

27.01.2014.

.

Loši dani, kad se pitam koliko još ima dobrih osoba?!
 
 

25.01.2014.

.

Tužniji sam ovih dana, kad je uokolo sve više besmisla.
Počeo sam opet slušati muziku nakon kraće pauze.
Zadnjih godina dosta osoba koje su mi bile drage nisu tu.
Ponekad imam neki osjećaj straha kad neki s kojima sam pričao preko interneta više ne dolaze.
Prolaznost.
Tješim se da možda imaju neke obaveze pa da se zato ne jave.
Nekih više nema iz stvarnog života, koji su bili dobri.
Doznajem s nekoliko mjeseci ili dana zakašnjenja.
Neke sam htio bolje upoznati, ali... nisam stigao.
Vrijeme je prošlo.
Nove osobe ne upoznajem, jedino ako se dogodi neka neobična slučajnost pa upoznam nekoga tko je normalan, ali i to sve rjeđe u zadnje vrijeme.
Pokušavam uživati, ali nejde, pa se onda trudim da što manje boli, da se što manje patim.
Ili, možda, bolje rečeno, pokušavam ostati normalan (ah... taj zaboravljeni pojam, danas ima potpuno drukčije značenje), pokušavam naći put, pokušavam ostati dobar, svoj.
Ludost u ovo vrijeme, znam, ali... to mi se više sviđa.
Nema veze.
 
 

22.01.2014.

.

Nekada prije sam pjevušio u sebi...
 
 
" Hej šoferu, kondukteru, zaustavi, vraćam kartu.
Jer nje nema na sjedištu, sjedištu s brojem osam.
 
Da li je neko vidio djevojku koju volim?
Hej šoferu, kondukteru, zaustavi, vraćam kartu.
 
Hej čovječe, prolaznice, zastani pa mi reci
da li je prošla tu djevojka s brojem osam u očima?
 
Oprostite ja sam sanjar, osam dana, osam noći.
Oprostite baš nju volim, onu koja ne će doći.
 
Oprostite baš nju volim, hej šoferu, hej kondukteru,
Onu koja ne će doći... "
 
 

06.01.2014.

.

Ponekad imam osjećaj kao da sam izgubio.
Pokušavam malo živjeti prije nego svijet do kraja poludi, ali to više nalikuje na čekanje.
Promatranje ono malo ljepote što je ostalo, prisjećanje i zamišljanje kako bi moglo biti i kako će možda biti, nakon čega se na neko vrijeme isključim, tako da misli ne opterećuju besmislom.
Većina nekud juri, ne znam, mislim da ne znaju ni oni kamo, vjerojatno nikuda.
S vremenom ih to mijenja, izobličuje, njihovu unutrašnjost i vanjštinu.
Pokušavam malo uživati, ali ne može se kad se čuje jauk negdje u daljini.
Bezrazložna tuga, zavidni i tamni pogledi uokolo, osobe povučene u sebe, sivilo nečega što je prije izgledalo kao sunčan dan...
Ljudi su sve čudniji.
Kič predstava koja se nastavlja.
Mislim da s vremenom zaboravljam razgovarati.
A i vrijeme je počelo jako brzo juriti.
U sebi beskonačno pjevušim hepiendske završetke iz starih filmova, dok ne dosade.
Pokušavam ostati vedar.
 
 

07.12.2013.

.

Prođe ovaj dan.
Hladno je.
Prisjećam se nekih događaja.
I eto... još jedan glupi tekst bez smisla.
 
 

05.12.2013.

.

Niko se ne boji vuka više.
 
Možda sanja da ju grizu njegove oči.
Možda pjeva neke pjesme i nalazi sve to što u stvarnosti nije.
Realnost ju je grizla.
Ubila ju.
Penicilin je napao frižider.
Vrijeme je prošlo.
Niti je gdje išla, nit joj ko došo.
Nije bila luzer svjecki, šteta što to nije znala.
 
Još malo pa svi postadoše vukodlaci.
 
 

05.12.2013.

.

"Nekad bila si more.
Sada samo si pjena.
Nekad velika ljubav,
a sad si druga žena.
Nekad svjetlo u tami,
a sad smo opet sami.
 
Nisi ti više crno vino koje me opija,
sada si samo žuto lišće što se zaboravlja."
 
 

29.11.2013.

.

U zadnje vrijeme imam potrebu da se naslonim na nečije iskreno prijateljsko rame, dobro isplačem, ispušem nos i glasno kažem:
"Jebote, koji je ovo kurac?!"
 
 
Umoran sam.
Idem se probati odmoriti.
 
 

22.11.2013.

.

Jučer u ovo doba sam naišao na nešto jako pametno u hrpi gluposti na internetu.
Eh... da sam ovo prije znao:
 
 
"Prije nego si prepoznate depresiju ili nisko samopoštovanje,
prvo se uvjerite da niste, u stvari,
samo okruženi seronjama."
 
- Stiven Vinterburn
 
 



18.11.2013.

.

Hladnije je nego prošlih dana.
Magla je i teško je raspoznati šta je šta.
Većinom nije ništa.
U zadnje vrijeme ljudi se sve luđe ponašaju.
"Prirodno" kruženje mi se ne sviđa.
Ustvari, to nije obnavljajuće, nego s vremenom troši i propada.
Putuje prema ništavilu.
Ne znam koliko je utješno, što manji broj štuje to ništavilo.
Rijetki idu boljim putem i većinom loše prođu, jer ih iskoriste oni ostali koji sjede na dva stolca.
A opet, tih ostalih je u zadnje vrijeme sve više, mješanaca "prirodnog" koji govore da idu boljim putem.
Neki mi djeluju kao da im se ne sviđa ta igra kruženja.
Ne znam zašto ne promijene cilj prema kojem idu.
Možda ih plaši odlazak, a možda im se pomalo i sviđa ta igra.
Možda su već navikli, pa ne znaju drukčije.
Nemaju više volje za nešto drugo.
Sjećam se vremena kad je sve bilo normalnije.
Oblaci, vrijeme, ljudi...
Ni kiša više nije osvježavajuća kao prije.
Ne znam, ili možda više ne primjećujem svježinu nakon kratkog pljuska kad zelenilo u proljeće buja.
Blijedi sve, a istovremeno tamni.
Riječi sada imaju suprotno značenje.
Zavedeni ludi se prave da su normalni, a normalne hoće napraviti ludima.
Hladni opojni osjećaji vode tu ludost.
Više nema ograničenja za njih i idu sve dalje u svojim željama za ciljem.
Strašnije od strašnih filmova.
Gdje su nestala ona nekadašnja prijateljstva, ljubavi, osjećaji?!
Ili je možda to sve bila gluma, maska.
Možda su tada spavali, ono što oni zaista jesu, možda...
Ostala su samo sjećanja na neka davnija vremena, kad je sve djelovalo drukčije.
Ili nada da postoji nešto bolje od ovog.
 
 

13.11.2013.

.

Mrgud.
Slušam kako računalo tiho zuji.
U glavi zbrka.
Prošle dane sam se premišljao da sve obrišem.
Nemam teka.
Prije sam zamišljao da mičem iz sjećanja neželjene događaje u životu.
Svoje mane, tuđe pakosti.
Na kraju sam sve maknuo, ali ni onda nisam bio zadovoljan.
Tako sam shvatio da se nakon loših dešavaju i lijepe stvari.
Trudim se da ubuduće ne ponavljam stare greške.
Pokušavam se smiriti.
Jel to ispravan put?!
 
 

13.11.2013.

.

Danas sam opet prošetao do slastičarnice na kolač i peciva.
Osjećam bol kod srca.
Primijetio sam da u zadnje vrijeme puno psujem (jbt, koji je ovo q...), jer me napredak gluposti toliko iznenadi, da ni novokomponovanifejspalmovi više nisu dovoljni.
Jako puno ih je bilo kad mi je bio neslavljeni rođendan.
Tada sam doznao da više "pomoći" dobivaju neradnici, nego ja "plaće" na zadnjem poslu koji mi je bio najteži dosad.
Ustvari, dobivaju više nego ja na prošlim poslovima.
Odustao sam, bolje mi je da se odmaram i razgovaram sam sa sobom, nego da radim umjesto ljenčina, dok mi se neradnici smiju,a stariji neradnici došljaci kukaju da što raspad umjesto prije dvadeset nije još ranije počeo tako da cijeli život mogu uživati.
Onda još najebu hrpu balavurdije koju odgaja ulica.
To je sad moderno.
Prije sam čitao šta ima novoga, detaljno isto kao i Rujah, pa sam onda odustao kad sam vidio da je svaka novost sranje, patka ili reklama.
Jedan stari veliki igrokaz.
Blabla...
Opušta me crtanje.
Počeo sam nakon dugo godina pauze, kad sam ugledao lijepe crteže jedne blogerice koja piše odvratne tekstove.
Tražio sam po internetu da vidim šta je sa starim blogerima, pa je većina u braku, neki odvojeni, neki još samuju, nekih više ni nema, neki počeli raditi gluposti, a ogromna većina je tu pisala laži.
Tako sam nedavno čitao tekstove jedne nove, koja dobro piše, a u stvarnom životu je za q...
Izgleda da je ovo sve jedna velika kanta za osjećaje, jer oni su suvišni i nepoželjni u današnje vrijeme.
Nema veze.
Svoju arhivu sam obrisao, previše je boljela, možda nekad kasnije, ako cedejke izduraju do tada.
Onda sam se premišljao da potražim "nju", iako ju zaboravljam.
Pitao sam ju nekada prije, pa je samo prešutala odgovor, a ja nisam znao čitati misli.
Inače mi za druge treba nekoliko minuta, ali za "nju" mi je trebalo nekoliko sati, tj jedno poslijepodne.
Ne znam jel još uvijek čita što pišem, možda bolje da ne.
Mislim da više nebudem tražio nešto pametno napisano na internetu, umoran sam...

 
 
 
"    MALO CUDNA DEVOJKA
 
 
napisala ANGEL
 
 
...LJUBAV NE ZNACI NISTA...
U TACKI GDE RAZUM PRESTAJE...
ZELELA SAM SLIKE NAZAD...
AL' SECANJE BEZI...NESTAJE...
* * *
PROKLETI,SRECNI ZAGRLJENI LJUDI,
SVE TE ULOGE SU BILE NASE...
A GDE SMO SAD?
GLEDAJ U MENE...NEMA MENE...
SAMO SENE USPOMENE...
* * *
SRCE,KAD TE STRPAM U KUTIJU
I ZAKLJUCAM,BAS DA VIDIM
KAKO CES DA IZADJES!
* * *
COVEK KAD SAZNA DA JE VOLJEN,
POSTAJE SUROV...
* * *
HVALA ZA KRATAK SUNCEV ZRAK,
STO OBASJAO ME JE.
HVALA ZA LEPE RECI,
PA MAKAR BILE I LAZNE...
 
 
 
11.Jan.2008. 20:24 OPET SVE IZ POCETKA...
 
Eto,citav blog sam izbrisala...morala sam. Sad ponovo pocinjem,a veceras ce piti jedan lep post...videcete... VOLI VAS VASA ENNA:)
 
 
 
11.Jan.2008. 20:49 NEKE ME RUKE VUKU KA DNU...
 
MRZIM OVAJ MESEC...LJUDI STALNO NEKUD ZURE,GURAJU SE I SMESE.JA JEDNOSTAVNO NEMAM SRECE!
NE...NISAM TUZNA. SAMO SU MI RECI POSTALE KRACE,SNOVI NEDOSANJANI,A OCI PRAZNE. NEMA VEZE,OCI CU SKLOPITI...TO JE BAREM LAKO...
POKUSAVAM DA ZABORAVIM SVE...ALI NE MOGU-PROSLOST JE TU.
ZNAM DA GRESAM...ALI I TO JE ZA COVEKA...
 
 
 
12.Jan.2008. 00:01 I OPET TAJ OSECAJ SAMOCE...
 
DON'T CRYNOC...
KISA...
PUSTE ULICE...
A IPAK JE SVE TIHO...
KAZEM NE VREDI PLAKATI!
ALI KAKO,KAD SUZE SAME IDU?
IPAK,PROCI CE I OVAJ BOL...
 
SMESITI SE DALJE,DA,TO TREBA ZNATI,
KADA JE NAJBOLJE USTATI OD STOLA,
KAD PRED NAMA STOJE SAMO PRAZNI SATI,
U TOME ZIVOTU GLUPOME DO BOLA...
 
 
 
12.Jan.2008. 15:35 TI NISI OTISLA KAO SVI OSTALI...
 
Ana...cujem ti glas u zvuku gitare,u letu ptica i pesmi vetra...OSLUSNI VETAR! To je ona nasa pesma,zbog koje smo bezale iz kuce,sakrivale se,a ti si tiho svirala svoju veliku,staru gitaru... Koliko smeha i ljubavi je izbijalo iz nekog tako malog bica,a ipak si umela sve. Naucila si me da volim i oprastam... Znala sam da si ti andjeo,i da si samo sisla na zemlju da mi pokazes put,zato si i otisla,sa onim svim andjelima,ponovo na nebo...I posmatrate me odozgo...
Hvala ti za sve tvoje tople reci,za sve neprospavane sate...
I jedno znam:ti nisi otisla kao svi ostali...bez poljupca,oprostaja i obecanja da ce uvek biti tu...Nisi me napustila,jos uvek si tu,osecam tvoje prisustvo...
PRAVIM SJAJEM MOZE SJATI,
ONO STO JE PROSLOST SAD,
STO NE MOZE DA SE VRATI,
STO JE BILO KO ZNA KAD...
 
A ti i jesi moj sjaj,moja zvezda...
VOLIM TE...
 
 
 
13.Jan.2008. 10:27 ZIVOT NIJE LOTO!
 
HTELA SAM DA TE NAUČIM DA PLEŠEŠ KROZ ZIVOT NA KRILIMA VETRA...DA SE DIVIŠ MALIM,SITNIM STVARIMA...DA GLEDAŠ NA SVET DRUGIM OČIMA,JER LJUDI SU ZLI...OSTAVLJAJU TE KAD SU TI NAJPOTREBNIJI...
TI MISLIŠ DA JE LJUBAV NOVAC,DA JE U NJEMU SVA SREĆA...ZABOGA,PAPIR SE POCEPA,IZGORI...I NEMA GA VIŠE...
MNOGI LJUDI SU BOLESNI...UMIRU!!!I ŠTA IM JE VREDIO ZIVOT,AKO KRAJ SEBE NISU IMALI NEKOG KO IH JE VOLEO?
DA LI SU TI SLAVA I NOVAC VAZNIJI OD PRIJATELJA?...DA LI SU TI VAZNIJI OD MENE?...VIDIM DA JESU...
 
TREBA ZNATI MIRNO OTIĆI NA KRAJU,
UŠUTKATI SRCE ŠTO VEĆ UMRLO JE,
SAČUVATI OBRAZ KO ŠTO NEKI ZNAJU,
DOK JOŠ NIJE PAO...
SUVIŠE TE VOLIM,
JA TO NISAM ZNALA!
 
 
 
13.Jan.2008. 13:36 DOBRIŠA CESARIĆ-SAKRIVENI BOL
 
NEKO SA SVOJIM BOLOM IDE
K'O S OTKRITOM RANOM:SVI NEKA VIDE.
DRUGI GA ČVRSTO U SEBI ZGNJEČI,
I NE DA MU PREĆI U SUZE I REČI.
 
RADJE GA SKRIVA,I TVRDO GA ZGUSNE,
U JEDNOM UGLU NA KRAJU USNE,
ZADRHTI TIHO U NJOJ KADIKAD,
ALI U REČI SE NE JAVI NIKAD.
 
SOME WALK WITH THEIR PAIN,
LIKE AN OPEN WOUND FOR ALL TO SEE.
THE OTHERS CRUSH IT INTO THEMSELVES
AND DO NOT LET IT TURN INTO TEARS OF WORDS.
 
 
 
13.Jan.2008. 19:35 VEČE DONOSI BOL...
 
Mrzim ovaj dan...noć...i sve što uz to ide...Podseća me na detinjstvo,na moje suze i bol...A ipak,ponekad,u svom zivotu,uspela sam da ugrabim nekoliko kapi sreće...i zadovoljna sam...zadovoljna sam jer imam nekoliko osoba koje me vole...
Ali,mrak je još pred mojim očima...i hladan vetar od koga bole oči...
Otišao je...kao i svi što su otišli od mene!Rekao je da budem jaka!Bila sam mala,nisam znala da nas ostavlja...i smejala sam se...to je bila samo šala,mislila sam...
Ali ne,to je bio kamen spoticanja...a ja sam se našla na dnu...
I da budem jaka?On je kukavica!Slabi ljudi obično hvale druge zbog njihove snage,kako sami ne bi morali da budu jaki,ili to koriste kao izgovor da te povrede...to je način da se kaze:ti to mozeš da podneseš!
I nikad više nije bilo kajanja,nikakvih utešnih reči za jednog malog andjela,koji je već postao devojka,ali je u duši još uvek lako ranjiv...
HVALA TATA!
 
 
 
14.Jan.2008. 19:03 SEĆANJA...............
 
SITNICE...NEVAZNI...NEPOVEZANI ISEČCI,KAO TUDJA SEĆANJA MOTAJU MI SE PO GLAVI...MOJ ZIVOT...A IPAK TAKO BLEDA SLIKA...I KAKO DA PREBOLIM OVAJ KRUG PRAZNINE ŠTO POČINJEM DA OSEĆAM OKO SEBE?......
ZATO SAM SE HVATALA ZA NJU,ZELELA SAM DA STANE UZ MENE,ČINILA MI SE DOVOLJNO SIGURNA DA ME PRIDRZI......ALI...BILO JE VAZNO DA TO UČINI SAMA ,OD SVOJE VOLJE,NE BI VREDELO AKO BIH JE NAGOVORILA...NISAM RAČUNALA NA NJEN PONOS!...IZNENADILA ME NJENA SAMOSVESNOST, NJENA NADMOĆNA HLADNOĆA,NJENO POTPUNO VLADANJE SOBOM...TO NIJE BILA OSOBA KOJU SAM POZNAVALA...I OTIŠLA JE,PUSTIVŠI DA JA ZAVRŠIM PRIČU...MADA,JOŠ UVEK JE SVESKA NA TOJ STRANICI OTVORENA,I JOŠ NISAM SPREMNA DA NAPIŠEM KRAJ...PREVIŠE JE BOLNO...
 
 
 
16.Jan.2008. 23:59 JOŠ UVEK JE TU...STARA SLIKA SE VRAĆA...
 
NAPOLJU JE TAMA...DUGA HLADNA NOĆ...DALJINE IZGUBLJENE U SIVILU...NEZADOVOLJSTVO U MENI...SVE JE TAKO LAZNO...I OVA NOĆ VIŠE NEMA SVOJU ČAR...I KO JE JEBOTE REKAO DA STARE SLIKE BLEDE? KO JE REKAO DA JE SJAJ U OČIMA PROLAZNA STVAR?...KO?...
JOŠ UVEK JESEN U MENI IGRA GLAVNU ULOGU U DRAMI...I ONAJ PARK...I ONA PORODICA... POSMATRALA SAM IH SVAKI DAN...A TE JESENI JE NEKI VETAR DUVAO...I BILO JE HLADNO...PRIŠLA SAM IM...HTELA SAM DA IM PRIČAM NEŠTO,DA OSETIM RADOST DETINJSTVA...DA NAMAMIM OSMEHE NA LICA,DA BI I MOJE OČI BLISTALE OVAJ PUT...A ONI SU ME SAMO GLEDALI...GLEDALI SU ME OČIMA KOJE SU SE PITALE ŠTA OVA BUDALA RADI U DEČIJEM PARKU...A ONDA JE MAJKA STAVILA DECU U KOLICA I OTIŠLA...KOLICA SU ŠKRIPALA PO TROTOARU...DECA SU PLAKALA...VETAR MI JE MRSIO KOSU...STAJALA SAM TAKO DOK KOLICA NISU ZAMAKLA...A ONDA SAM POLAKO I JA POŠLA...VUKLA SAM SE ULICOM SUZNIH OČIJU...A POLAKO JE POČINJALA DUGA JESENJA KIŠA...STAPALA SE SA MOJOM TUGOM...I MEŠALA SA MOJIM SUZAMA KOJE VIŠE NISAM MOGLA DA DRZIM U SEBI...IPAK, DOBRO JE,POMISLILA SAM...BAREM MAJKA NEĆE ZNATI DA SAM PLAKALA...MADA,ONA NIKAD NIJE NI PRIMEĆIVALA MOJU TUGU...ILI SAM JA DOBRO GLUMILA...MADA.BIĆE DA JE OVO DRUGO...
 
 
 

23.Jan.2008. 18:14 angel
 
 
 
23.Jan.2008. 18:18 SVE PAMTIM.................
 
SVE PAMTIM...
SVE MOJE SUZE,VOZOVE ŠTO KASNE...
TOPLE NEČIJE RUKE,REČI TEŠKE I GLASNE...
KIŠU,ULICU I TUGU...PESMU KOJA ME U SRCE DIRA...
SJAJ MLADOG MESECA,TIHU GITARU DOK SVIRA...
I MISLIM-SVE JE SAN,PROĆI ĆE BRZO OVA NOĆ,
I SAMO ČEKAM DA SE PROBUDIM...
ČEKAM JUTRO KAD ĆE DOĆ'...
 
 
 
26.Jan.2008. 23:32 NE...NIKAD
 
KIŠA JE PADALA...
DUGA JESENJA KIŠA...
DOSADNA I MUTNA
PEVAO SI MI TIHO...
"ti znaš ko je ludak na kiši
ispod tvoga prozora...
ti znaš ko je kad telefon zvoni
i ko na tvoje 'molim' vezu prekida.
Ti znaš čija si velika bol,
i ko zbog tebe pravi gluposti...
drugi će tvoju ruku da čuva
i drugi će tebe voleti...
Al' kao ja-NIKO NIKADA!"
 
I GDE JE SAD TVOJA REČ?
SAKRIVENA U TIHOJ NOĆI...
REKAO SI SVE,DALJE NEMA SMISLA...
I ZAŠTO SE SAD TRUDIŠ...?
JA SE NE VRAĆAM NA PROŠLOST...
NE...
NIKAD...
 
 
 
27.Jan.2008. 14:18 BROD U BOCI
 
Ja nisam kao ti
da bih prihvatio kraj
bez rijeci utjehe
i bez ijednog pitanja
 
I moram biti jak
da podnio bih to
i da vrata otvorim
za neka nova svitanja
 
K'o brod u boci putujem
i necu stici nikamo
jer suvise ti dugujem
da tebe bih se odrek'o
K'o brod u boci putujem
i necu stici nikamo
jer predobro se poznajem
da bez tebe bih mogao
K'o brod u boci putujem
i previse ti dugujem
a dao sam ti premalo...
OLIVER DRAGOJEVIĆ
 
 
 
29.Jan.2008. 09:49 LIBAR...
 
DAJEM TI VERSE I NOTE...
SVE MOJE ŠARENE PERLE NA DAR...
JOŠ TE MOGU PJESMOM KUPITI...
LUKAVO I SLATKORJEČIVO...
JOŠ UVIJEK MOGU TI PODVALITI...
LJUBAV...
 
 
 
29.Jan.2008. 10:48 GOTOVO
 
Prljave ruke,poslednji dodir
nicije reci,rucak na stolu
veter u tebi,vetar u meni kaze gotovo
 
veter u tebi,vetar u meni kaze gotovo
 
daleko od mora,daleko od straha
na usnama trazim put do slobode
govore tiho,govore u sebi da je gotovo
 
mi imamo svoj svet,mi hodamo kroz grad
mi dizemo svoj glas,mi nemamo nikog osim sebe
 
bili smo ljudi,bili smo neko
sa igrama teskim,sa igrama nasim
kako da odem,kako da kazem da je gotovo
 
mi imamo svoj svet,mi hodamo kroz grad
mi dizemo svoj glas,mi nemamo nikog osim sebe
 
asfalt se gasi,ja bezim u noc i kazem gotovo
vetar na nebu,vetar u meni kaze gotovo
 
mi imamo svoj svet,mi hodamo kroz grad
mi dizemo svoj glas,mi nemamo nikog osim sebe...
 
 
 
29.Jan.2008. 21:08 DA SI ME VOLEO,NE BI ME POVREDIO...
 
SVE SAM TI HTELA VEČERAS REĆI...I DA TE VOLIM JOŠ UVEK,I DA MI NEDOSTAJEŠ SVAKI DAN SVE VIŠE I VIŠE...HTELA SAM DA TI PRIZNAM DA JE MOJ ŽIVOT BEZ TEBE PRAZAN;DA NEMA VIŠE ONIH ZVEZDA...NAŠIH ZVEZDA...
HTELA SAM O TEBI PESMU DA NAPIŠEM,DA TI JE POKLONIM U ZNAK ZAHVALNOSTI,JER SI MI PRUŽIO LJUBAV...A IPAK TAKO MALO NADANJA DA ĆE TA LJUBAV DA POTRAJE...
HTELA SAM...ALI NISAM URADILA NIŠTA OD TOGA.IMAM I JA SVOJ PONOS,KOJI SAM SAČUVALA,MADA NIJE ČITAV!
I DOK TI ULICAMA ŠETAŠ I OKREĆEŠ SE ZA SVAKOM KOJA PRODJE,JA SEDIM KOD KUĆE SATIMA.I RAZMIŠLJAM...
NE!NIJE BILA MOJA KRIVICA,KAO ŠTO SI GOVORIO,ZA NAŠ RASTANAK!HTEO SI DA BUDEM PRINCEZA,A TI MOJ PRINC.MISLIO SI DA JE OVO BAJKA...
MA DAJ DA BUDEMO ISKRENI,TI NIKAD NEĆEŠ ZNATI ŽIVETI U BAJCI.JER SVE BAJKE IMAJU SREĆAN ZAVRŠETAK,A TI SI NAŠU BAJKU POKVARIO!
I DALJE SEDIM KOD KUĆE...ALI SAD NE ČEKAM PRINCA,VEĆ NEKOGA,KOJI ĆE ME,KAO ŠTO TI NISI MOGAO,UPRKOS SVEMU VOLETI...
 
 
 
3.Feb.2008. 21:08 FINAL GOODBYE
 
Before we turn out the lights and close our eyes
I'll tell you a secret I've held all my life
Its you that I live for, and for you I die
So I'll Lay here with you 'til the final goodbye...
IT'S TO LATE TOO APOLOGIZE...
 
 
 
4.Feb.2008. 12:48 ALICIA KEYS-KARMA
 
Weren't you the one who said that you don't want me anymore,
And how you need your space, and give the keys back to your door?
And how I cried and tried and tried to make you stay with me.
But still you said that love was gone and that I had to leave.
 
(What goes around comes around;
What goes up must come down.)
Now who's cryin,' desirin' to come back to me?
(What goes around comes around;
What goes up must come down.)
Now who's cryin,' desirin' to come back?
 
 
 
4.Feb.2008. 18:57 Srce nije kamen...ne nije kamen!
 
 
 
5.Feb.2008. 22:15 *****HEY,ZAR NE PRIMECUJES!?*****
 
TVOJA DEVOJCICA VISE NE POSTOJI...
NE PRASTA TI LAZI...
JASNO SE VIDI DA SU MI DRUGI LJUDI DRAZI...
U MALIM STVARIMA PRONASLA SAM SRECU...
U PESMI PTICA...
LEPOTI LETA LASTAVICA...
JASNO SE VIDI KOME JE SAD ZAO...
ALI,KASNO SAM SHVATILA...
SAMO TO ZALIM...
I DA!
PONOVO SE SMEJEM!..
 
 
 
6.Feb.2008. 19:23 P.S. I'M STILL NOT OVER YOU
 
Don't you know I've tried and I've tried
To get you out my mind
But it don't get no better
As each day goes by
And I'm lost and confused
I've got nothin to lose
Hope to hear from you soon
P.S. I'm still not over you
Still not over you
 
 
 
6.Feb.2008. 23:25 MERLIN-AKO ME IKADA SRETNES
 

Ako me ikada sretneš u ovom ukletom gradu
Ostani mirno na istoj strani pločnika.
Ne stavljaj ruke na lice, nemaš što od mene kriti,
Glavu gore, nama je ljubav lozinka.
 
Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak...
Ni to što nismo zajedno, pusti suzu daj mi znak:
 
Da još nije prestalo, da nikad neće prestati,
Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti,
A ti me nisi prestala, i nikad nećes prestati...
Ljeta, zime, proljeća, za tebe cu živjeti
I pjevati...
 
Ljubav je slijepa i luda, ne zna za Boga ni suda,
Al' lijepo pjeva i lijepo dušu ogrijeva.
Ako me ikada sretneš ne stavljaj ruke na lice,
Stavi smijeh iz stare razglednice...
 
 
 
17.Mar.2008. 19:33 ZAR MISLIS DA JE TO LAKO ZABORAVITI!?...
 
ONAJ KO NIKAD NIJE PLAKAO,I NE ZNA STA ZNACI
VOLETI.A GDE SU TVOJE SUZE?SKORILE SE NA LICU,
SA MALIM ODSJAJEM SRECE I SEBICNOSTI.
TANKA NIT IH VEZUJE IZ KUKAVICLUK...
A STRAH SE SAMO NAZIRE.
NE ZATVARAJ NIKAD OCI!
MOZDA SUZE JEDNOM I NAIDJU...
 
 
 
22.Mar.2008. 11:15 STA JE LJUBAV?
 
DRAGI MOJI...
DA LI MOZETE DA MI ODGOVORITE
NA OVO TAKO KOMPLIKOVANO PITANJE?
VOLI VAS VASA:
ENNA
 
 
 
23.Mar.2008. 23:18 *****ZONA NEMIRNOG MASTANJA*****
 
Probudjena cula i zapaljene strasti.
Srce se kida,mada nije ni bilo citavo.
Ti me tako dobro unistavas...
I vise ne osecam noge.
Mislis da je to dobro?
Ja mislim da sam previse u oblacima!
Trazim reci...nema ih.
Trazim razlog...ne postoji...
Jebiga sad...
a ipak...........
VOLIM TE
 
 
 
Portret mog zivota
 
 
napisala ratnica
 
 
.............tesko je kad tvoj neko prestane da te voli..........
 
 
 
30.Mar.2008. 16:38 PRVA LJUBAV
 
I kad godine minu u beskraj,
u daljinu,
i prodju mnoge lepote,
i svenu mnogi cvetovi...
Kazu...
da prva ljubav ostaje negde u oku,
u nekim obicnim stvarima,
u pozutelim spomenarima,
kao vecito novi i nepoznati svetovi...
 
 
 
31.Mar.2008. 01:39 +++MEDO MOJ+++
 
Ne treba mi nista...
Samo malo smijeha...
Prijatelja pravih,
i ociju plavih!
 
lav ju so mach!
 
 
 
31.Mar.2008. 14:16 UZ NJEGA MI JUTRO POCINJE DA SIJA...ARSEN DEDIC
 
Pricao bih ti o sebi
kad su hladne noci duge.
Toliko je tog u meni-
slusao sam vjecno druge.
 
Pricao bih ti o sebi —
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smijesis;
 
sto od tebe ocekujem
kad si i ti kao i sve druge
slucajno pored mene.
 
Ne vjeruju nista tvoje oci zaljubljene
kad si i ti samo nocni putnik,
sto daleko svjetlo prati.
 
Svatko prica svoju pricu —
tko ce koga saslusati.
 
Pricao bih ti o sebi
sto se ne zna, sto se ne smije.
 
Ti si bila prevarena —
lagale su moje pjesme.
 
Pricao bih ti o sebi,
ali noc se blizi kraju.
 
Opet ce nas naci jutro
u sutnji i zagrljaju.
 
 
 
 
 
PRICAO BIH TI O SEBI...
 
 
 
2.Apr.2008. 00:16 BALASEVIC KIDA ONU TANKU NIT U MOM SRCU...A POSEBNO ZA ZINU MOJU DRAGU...POSEBNA PESMA...
 
NE VOLIM JANUAR
Ne volim januar i bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
Tragove malih stopa
Broj trideset i ... ko zna?
Kako polako odlaze...
 
Više ne prolazim ulicom Dositejevom
I nemam pojma kad neko pita gde je to.
Tih dvesto šest koraka,
Dužinom tog sokaka,
Nikad ja nisam brojao...
 
Nisam te nikad čuvao,
Nisam te nikada mazio – pazio,
Tvoju sam ljubav gazio,
Svemu smišljao broj...
Nisam te nikada štedeo
I nisam umeo stati i ostati,
Šta će od mene postati,
Mali anđele moj?
 
Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih.
Dosta je suza i rastanaka nesretnih...
Ko takve stvari snima?
Baš čudnog sveta ima?
Tako se lako rasplaču...
 
Nisam te nikad čuvao,
Nisam te nikada mazio – pazio,
Tvoju sam ljubav gazio,
Svemu smišljao broj...
Nisam te nikada štedeo
I nisam umeo stati i ostati,
Šta će od mene postati,
Mali anđele moj?
 
(Bila je noć u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu.
A ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni Kao kuvano vino koje su pili...
Gde su svi mirisali na karanfilić i pevali "Roždestvo tvoje"...
Pred kućom broj 7a u ulici Dositejevoj...
A tišina je bila,
Kakva samo u Novom Sadu ume da bude ponekad...
Samo koraci, u daljini, niz Kisački drum
I lepet krila oko Almaške crkve...
A ipak...
Dugo sam stajao pod njenim prozorom,
Ali nisam uspeo da čujem kako diše u snu...)
 
ZINA,VILO MOJA...NADAM SE DA TI SE SVIDJA:) "
 
 
 
 
 

12.11.2013.

.

 
 
06.11.2013. u 19:30

Sinoć sam znao da će danas biti nenadjebiv dan.
Ono "nenadjebiv" je ruganje modernom nastranom novogovoru i znači da će biti jako loš dan.
U zadnje vrijeme čulo se lupkanje, vrata su jako škripala i sama se otvarala, žarulje su treperile, a u misli mi je dolazila jedna tužna pjesma ("ja ću da poludim...") koja mi uvijek dođe kad se nešto jako loše sprema.
Opet sam se po običaju probudio jako rano, ali sam nastavio ležati i razmišljati (o tome kakva sam budala bio prošlih godina), pa nakon sat-dva me naglo lupio san, pa mi je bilo drago što nisam odmah ustao i išao.
Malo kasnije doručkujem, pa uđem u auto i vidim da "dobra susjeda" opet nosi kantu za smeće na ulaz svog dvorišta.
Jebala ju ta kanta te da ju jebala, kad god idem onda ide po kantu ili ju vuče na nogostup, bilo rano ujutro dok je još mrak vani, ili ujutro dok se razdani, ili oko podneva ili poslijepodne ili navečer kad se smrači, kad god ja idem nekud ona iznese svoju jebenu kantu za smeće i njome nabija.
Dok sam čekao da se auto zagrije, vidim da je preko ceste došao veliki šareni mačak.
Stalno je lutao po susjedstvu, jedino se kući vraćao jest.
Dobio je mlijeka tako da nejde.
Zadnjih tjedana ga bolje hranimo, tako da se oduči od toga lutanja, pa se jako zdebljao i narastao, oporavio se, pa je počeo više vremena biti kod kuće.
Onda krenem.
Vraćajući jednom (od velikog niza) seronji ono što mi je "posudio", razmišljao sam šta bi bilo da sam ga poslušao kad je prije pola godine nakon što sam mu ih htio vratiti rekao da neka radim s tim prastarim dijelovima za računalo šta hoću te da neka mu ih ne vraćam nego neka si ih prodam.
Šta da sam ih poklonio kolegama i oni si ih složili?!
Dođem, pa čekam pred vratima njegove kućerine, dok je on po običaju valjda igrao igrice u sobi (duplo je stariji od mene), pa mu otvorio vrećicu i pokazao dijelove, dao i otišao, a on za mnom stalno ispituje da kuda se žurim kao kakva baba tračibaba, pa kaže da nije mislio da mu sve to (bile su dvije "grafe" i nekoliko memorija) donesem nego samo "grafu".
Jebala ga "grafa".
Još mi je ostalo malo novaca, pa sam htio malo ljepše provesti ove dane, pa je spiskano na put do seronje.
Vratim se kući, kad obadva mačka (sivi i šari) čekaju da dobiju jest, pa sam dao mlijeka i otišao slagati struju u sobi, jer je nenadjebiv genitalni samoprozvani električar sjebo cijelu instalaciju prije par godina, tako da ne moram koristiti produžni kabel u sobi koji je ukopčan u ispravnu utičnicu koju je kasnije složio pravi električar..
Složim, pa dođem za računalo da snimim cedejku i pregledam šta ima novoga, a mama je otišla pogledati kako je baka, pa odmah zvoni na vrata.
Otvorim, a ona plače i drži šarenog mačka.
Još je bio topli, mislila je da je živ.
Našla ga nasred ceste.
Mačka je zabrinuto pogledala, pa kad ga je vidjela onakvog, pregutnula, otkrenula glavu, sišla s kauča i počela ludo juriti tamo-vamo bezciljno po kući.
Sivi valjda još ne zna jer se normalno ponaša.
(...)
Imao je jako umiljat pogled, i glasan umiljat glas.
Nije kreštao kao neki mačci, nego onako glasno umiljato zvao.
Jako se volio maziti, a volio je zabiti pandže na koljena pa se protegnuti koliko god može dok ga mazim i jaučem od bolova.
Podsjećao me na jednog sivog kojeg je susjedov mačak u našem dvorištu zadavio.
Taj mali sivi se volio popeti uz nogu, pa meni na rame dok stojim i onda se maziti čelom od čelo.
Taj je imao jaki krupan muški glas, a bio mali kao mrvica.
Prije tri godine se u našem dvorišti pojavila bređa mačka, koju smo prije viđali u susjedstvu.
Imala je duži rep nego što imaju drugi mačci, pa smo kad se pojavila kod nas primijetili da joj je neko žicom omotao rep i da je sav ranjen.
Tata joj je to odmotao, pa je bila neko vrijeme kod nas, pa se onda valjda vratila vlasnicima jer je nije bilo neko kraće vrijeme.
Čulo se jako jaukanje jedne noći, a ujutro je mačka opet bila kod nas, samo joj je falilo pola repa.
Probao sam joj to izliječiti, ali nikako nisam uspio, a današnji fakeri u bijelim kutama su za kurac i samo misle na jebanje, novac i vračeraj.
Ustvari, ne znam više tko ne misli samo na to.
Okotila je pet mačića i jednu mačku.
Hranili smo ih, a i naša mačka što ju imamo odprije ih je prihvatila.
Jednog dana je došao veliki šareni mačak koji je inače bio u susjedstvu do te sive mačke, pa onda otišao do malih i njuškao ih, a ta mačka je ponosno sjedila.
Inače mačci dave mlade, ali ovaj je umiljato ih njuškao, kao i oni njega, pa kad me vidio onda pobjegao.
Po izgledu sam shvatio da je on njezina ljubav i da su mladi njegovi.
Prisjećam se svega.
Jednom sam došao pa mazio tu sivu veliku mačku dok su ju mali sisali, pa me umiljato gledala, a kad je vidjela da sam njih počeo maziti, onda se cijela izvrnula od radosti.
Onda je jednog dana jedan od niza iz susjedstva za kurac, sredio tu mačku.
Sjećam se koliko sam ju dugo bezuspješno zvao da joj dadnem večeru.
Tokom vremena, ili bolje rečeno nevremena, je dosta mačaka (...), kao i oslonac obitelji,kao i hrpa drugih životnja i ružnih događaja.
I nisam nikome bio zavidan, ni prije, ni sada, niti sam gledao tko šta ima, niti činio zlo.
Nisam bezgrješan, ali sam se trudio biti dobar i valjda zato takvima mora biti današnji život u kurcu.
Od tih mladih ostala su samo dva mačka, jedan sivi (na svoju mamu) i drugi šareni (na svog tatu).
Ponekad su me podsjećali na "nju", jer je i ona imala takve nekada.
Jebalo ju to njeno ne spominjanje "nje" u blogovima te da ju jebalo.
Kao da sam neki nastrani čudak koji samo hoće pičke.
Mah...
Pun mi je kurac podmetanja.
Kupio sam fotoaparat tako da mogu slikati da se opustim, ali ne - čim ja izađem s njim van, odmah susjedi - drkani, pederuše i kojekakve vještice iz susjedstva moraju srati, nabijati, hraćkati i pljuvati, rugati se, pričati kojekakve gadosti, tako da izgubim volju.
Prije tri godine sam išao s mobitel uslikati kokoši, tako da imam za uspomenu, pa za kraće vrijeme su skoro sve ...
Danas čitam o jednoj blogerici koja živi u kurcu od jebade gdje i ja, koju sam tražio dugo vremena i htio joj se javiti jer se tada borila za dobre stvari, pa sad naiđem da se sada bavi magijom.
Prvo sam mislio da je neka sprdnja, ali ne, to joj je posao.
Jebote, svi neki jebeni vjernici, samo sam ja neki čudak nevjernik, a svi se bave koječim i sjede na dva stolca, jer to je sad moderno.
Ide mi to sve na kurac.
Jebale vas vradžbine te vas jebale, koji kurac imate od toga.
Miču ljude odavde, samo da njima bude bolje.
Nadam se da postoji negdje nešto pravednije, da zasluženo odjebete već jednom!
A mislim si - jebote pa gdje ja to pišem...
Eh da, i ove vaše žirafe isto nabijem na kurac!
Kao i lajkanje i glupe komentare i statuse.
Živite kuća do kuće, a niste se vidjeli dvije godine.
Jebala vas nastrana pornjava i preseravanje tačskrinpizdarijama.
Da se ne može naći neko normalan ko ne će početi srat.
Zato sam htio pričati s "njom" jer mi je ostala u jebenom lijepom sjećanju.
Umoran sam od tužnih odlazaka, pa više ni ne skidam crninu.
A ostale "prijatelje" i "prijateljice" koji su tu kad njima nešto treba nabijem na džinovsku metalnu dildonju, naravno odostraga, jer oni to obožavaju kako sami kažu.
I šta?
Još malo pa vatromet i veselje.
Svima se baš jebe i gledaju samo sebe.
Nemam kamo otići.
Ne mogu se skriti.
Još nisam ni svjestan svega, pa onako hladno izbezumljeno samo šutim i gledam.
Ništa mi nejde.
Ako i krene, odmah dođe nagli veliki pad.
Nemam teka, nemam ciljeva.
Koji uopće kurac ja radim tu?!
Da, imaš pravo, pričam gluposti, pa je onda bolje da prestanem pisati ovo sranje od dnevnika.
 
 

03.11.2013. u 00:22

" Ispod tamnog oblaka sada robot stoji sam
i čeka kišu da ga prekrije,
natopi mu spojeve,
prekrije hrđom zauvijek.
Baterije pri kraju i sve manje struje šalju.
Poznaje li robot anđele?!
" I sad ljubav nema lice, ostajemo stranci zauvijek... " - kaže on i nestane... "
 
 

01.11.2013. u 23:51

Prošlo je više od deset godina odkako sam nosio jafakeks kao rođendanski poklon.
Neki hodaju pognute glave pokraj mene.
Ni moja nije uspravna, jer sam umoran od svega.
Izmučeno se osjećam.
Čekam nešto ili možda ništa.
Ne vidim put, niti cilj.
Bez smisla.
Košmar?!
Ako je ono prije bio košmar, šta li je tek ovo, a tek ono što dolazi?!
Ne mogu spavati, nemam teka.
Loš događaj je nakratko objasjao moju tmurnu razbacanu unutrašnjost.
Sad bih ju valjda po negativ-sjećanju trebao pospremiti.
Nema smisla.
Zamijenili smo mjesta.
To sam shvatio dok sam si gledao stopala kroz objektiv fotoaparata kada sam vježbao izoštravati sliku.
Ništa više nije kao prije.
 
 

28.10.2013. u 19:28

Uzalud ga budim.
 
 

13.11.2011. u 18:25

Josipe, vrati se!

27.10.2013.

.

Išao sam potražiti nekadašnje poznanike, neke s kojima sam ostao u dobrim odnosima i one suprotne, na (ne)društvenim mrežama.
Nakon toga sam bolje shvatio sprdnje, koje govore o besmislu toga.
Shvatio sam i koliko mi je bio potreban odmor.
Ne mam ništa pametno za napisati.
 
 

22.10.2013.

.

Gledao sam slike nekadašnjih "prijateljstava" i brisao ih s računala.
Prisjećao se pjesama što sam pjevušio prije malo više od dvije godine.
Vrijeme brzo prolazi.
 
 

20.10.2013.

.

Razmišljao sam već nekoliko dana o patkama.
Nije mi bilo jasno ponašanje nekih osoba.
Danas stalno razmišjam o tome zašto je tko kako reagirao.
Onda sam shvatio djelomično.
Ljubomora i zavist, a izvana se pokazuju kao najveće poštenjačine.
Koliko glume i sranja.
Nema veze, valjda sam prošao iskušenje i shvatio tko je kakav, te da ne mogu ni na koga računati.
Maloprije sam shvatio tko je pokrenuo zadnju patku.
Na kraju su neki imali pokunjeno lice, valjda pokajani što su zavedeni tom igrom.
Na kraju sam odjebao sve.
I otišao onako kako sam htio.
Onako po mome, po mojim pravilima igre.
 
 
Nedobri gladni ribari šire mreže loveći ribe.
A možda to ne rade oni, nego njihov stroj.
Svi čekaju zlatnu ribicu.
Većina samo "ribicu" ili po novomeijakomodernomtrendu guzicu.
 
 
Jesam li već rekao da sam umoran?!
Da, jesam.
A imam još puno obaveza koje smireno moram riješiti.
Gladan sam.
Hladno mi je.
 
 
Možda odrastam.
 
 

20.10.2013.

.

U zadnje vrijeme prečesto rukom pokrijem čelo.
 
Ovo mi je bila zadnja lekcija.
Mislim da više ne budem upoznavao nove osobe i moguća prijateljstva.
Ali ovaj put za stvarno.
 
Dosta sranja za danas.
Odoh se odmoriti.
 
 

20.10.2013.

.

Umoran sam.
I sve slabije shvaćam stvari.
 
 

19.10.2013.

.

Iznenađeno gledam kako je lišće prebrzo otpalo s drveća.
Primjetim kraj staze male tratinčice.
Skupljene zajedno kao sestre, okrenute prema suncu da ih grije.
Shvatio sam da ...
Prošao sam kraj njih.
Gledao sam kako se dva različita šarena leptira igraju.
Kroz misli su mi prolazile stare pjesme.
U daljini su letjeli bijeli leptiri, a kroz moje misli sjećanja na davne jeseni.
 
 

18.10.2013.

.

Danas lakše dišem.
 
 

16.10.2013.

.

Sve manje razumijem ljude.
 
 

14.10.2013.

.

Opet sam počeo plakati.
Pregledavanje arhive boli.
Slušanje muzike odmaže.
Tišina smeta, a tako je poželjna u buci.
Oh...
 
 
Sad kad polako maske padaju,
dok prelazim preko džinovskih "patki",
shvaćam i pitam se da šta uopće tu radim?!
 
 
Znam da je sutra novi dan.
Koliko još mogu izdržati?!
 
 
Bože mili, kud sam zašo...
 
 

12.10.2013.

.

Dok hodam bez straha kud i kad hoću.
 
Dok stojim ili sjedim i odmaram.
 
Dok naslonjen na zid kroz dim promatram pokisnutu okolinu,
pa onda polako koračam kući kroz pljusak...
 
Tek sada shvaćam koliko sam si nedostajao.
 
 

11.10.2013.

.

Ružno sam sanjao.
Podmetnuta "patka".
Imam osjećaj da je cijeli, ali baš cijeli ovaj dan jedan veliki "već viđeno" osjećaj.
Sutra je završetak te "patke".
 
 
 
 
( Zadnji dio o njoj:
 
Pisala si mi na početku da bi se htjela sa mnom uživo upoznati, pa kasnije kojekakve besmislene zbrćke, umjesto da si direktno rekla nešto kao "mali, odjebi!".
 
Tko si ti da odlučuješ šta ću ja pisati u svom dnevniku?!
Pisao sam tekstove o tebi jer si bila dio mog života, iako to nisi ni znala.
Hm, kao da mi je netko to već rekao.
Ovo je moj dnevnik i pisao sam na njemu što sam htio.
Ako drugi pišu kojekakve pizdarije, zašto ja ne bih pisao ono što osjećam i s vremenom pratio da vidim ima li nekih promjena?!
Bila si mi (na kraju) jedini oslonac, kojeg sam nedavno srušio jer sam vidio da je to samo zamišljena glupost, koja je imala neku svoju veliku svrhu u mom životu.
Nedavno sam shvatio da se možda to sve moralo dogoditi, tj. da je imalo neki čudan smisao.
 
Znam da nisi ništa, vidi se već odavno.
 
Sram te bilo!!!
 
Kraj! )
 
 
 
 

10.10.2013.

.

:(
 
 
Podmukli osmjeh.
Shvaćanje stvarnosti od laži.
Bježim.
Bolje je preživjeti, nego se natjecati u tuđoj igri.
 
 

09.10.2013.

.

Dok sam danas radio, onda sam bezvoljno pogledao kroz prozor i primijetio da cijelo vrijeme (kad prema tamo pogledam) u daljini nesvjesno gledam nekakvi mali bor ili čempres kakav sam kao dijete imao u parku ispred kuće i igrao se tamo.
 
Nema veze, bar sam spasio malog ježa.
Dobro, nije mali, ali je sladak.
Da nisam tamo bio, tkozna šta bi bilo s njim.
Neobično  da se baš tamo našao.
Tada me je utješio, kad mi je bilo teško.
Još uvijek imam ranu-ožiljak na ruci kako sam ga izvlačio, onako smotanog u bodljikavu lopticu.
Još uvijek pamtim kako je kad sam se vratio kući, znatiželjno prošetao prema susjednom žbunju.
Mislim da mi je to najsmireniji rastanak, bar u zadnje vrijeme.
Nedostaje mi mnogo toga.
Bojim se još mogućih rastanaka.
Živim i pokušavam ostati čovjek.
Hah, kako smiješno zvuči kad to kaže preosjećajni robot.
 
 
"Još koji dan s tobom i onda moram poći..."
 
 

09.10.2013.

.

Još dvanaest dana.
Ruka mi je natekla i često grčevito utrne.
Umoran sam.
Fizički i psihički.
Malo sam vedriji zadnjih nekoliko dana.
Više pazim na sebe.
Neugodno mi je otići, jer ispadam slabić.
Nije mi ni za ostati.
Ne vidim se tamo slijedećih godina.
Kao da život samo prolazi pored mene.
Faker s debelom žnjorom se preserava, jer je zamijenio mjesto s prijašnjim takvim fakerom.
Starijima se to ne sviđa, jer je počeo zajebavati i njih.
Kad hoda onda nema nitko veći od njega.
Prijašnji sada gleda da me pozdravi i pomiri se sa mnom.
Treći faker sve zna, iako nema pojma o ničemu i počeo se natjecati sa mnom.
Smrdljiva bučna sauna.
Razmišljam dal da ostanem ili odem, pa čujem kako se neke druge mora čuvati.
Razmažene guzičetine moraju uživati tako da si nešto ne učine.
A tko mene pita šta?!
Glup i gluplji su pametniji u usporedbi s ovim modernim što jest, a tek šta dolazi...
Možda nekad shvatim žensku šutnju.
Ili bolje da ne.
Sutra je novi dan.
Treba mi odmor i bistra pamet.
 
 

06.10.2013.

.

Malo je toplije.
U glavi gužva misli.
Ptice se pripremaju za odlazak.
Neke lete na krivu stranu, a tkozna koja je u današnje vrijeme prava?!
Pokušavam se priviknuti na prolaznost, ali mi baš i nejde.
Vrijeme istodobno prebrzo i presporo prolazi.
Spava mi se, ali ne mogu spavati.
Prisjećam se filmova koje sam nekada davno gledao, a ne mogu im se sjetiti imena.
Prijećam se svojih glupih poteza, pa me sram sebe.
Imam osjećaj kao da ni sada nisam bolji, nego samo sporiji zbog umora.
Jako puno neobičnih slučajnosti, koje izgledaju kao namjerne.
Jesam li dobro?!
Oh, da... jesam, naravno da jesam.
Sada skoro svaka riječ ima suprotno značenje, pa onda i ta.
Možda polako učim pričati.
Eh da, ima nešto novo, pokušavam odgonetnuti zašto javno pričam sam sa sobom.
Ovako ne čujem podsmjeh, a možda netko i shvati, pa možda zbog toga, ili samo čekam ili se prisjećam, ili još normalnije -> možda sam poludio.
Možda sam zato dobro, svejedno mi je.
A opet ako znam da sam poludio to znači da sam normalan jer još uvijek normalno razmišljam i šta je sad točan odgovor?!
Danas sam shvatio da je jedan seronja šampion, pa me to rastužilo, jer sam očekivao da ima drukčije (bolje) namjere.
Mnogi to ne razumiju, ili vide ali ne žele razumjeti, jer bi im to srušilo snove.
Nije ni meni lijepo dok mičem svoje snove kojih nema.
Pitao sam fakere koliko je dva i dva, pa jedan odgovori da je to pet.
Ja onako veselo što shvaća kažem da nekad pet, nekad tri, a nekad tri i pet istovremeno.
Pa drugi kaže da nije to točno, a ovaj što je znao do zaključka je došao zbrajajući spolovila...
Možda sam lud zato što pokušavam ostati normalan u poludjelom svijetu.
Jer tako sam sebe uništavam.
Iako se samo trudim preživjeti, a postati bolji, ili ako ne mogu onda bar isti.
Pokušavam naći nešto što će me smiriti.
Nađem, onda dođu druge brige ili me to prestane smirivati.
Zamišljam da me razveselio njen osmijeh, da se iskreno smije, a ne samo na silu smješka.
Ponekad sam sam sebi dosadan.
Mogu li umjesto ponavljanja i žaljenja zbog svojih grešaka, spriječiti buduće?!
Pitanje koje se vrti dok opet ne dođe vrijeme za ustajanje iz kreveta i rješavanje ili pokušaj rješavanja obaveza dok ne prođe dan.
Kao da se sve ponavlja, s rokom trajanja.
Možda se i dalje ponavlja.
Možda je vrijeme da odem spavati i ne prisjećam se gluposti koje pišem, o kojima mislim tako da ne razmišljam o stvarnim problemima.
Puno toga napisanog, a ništa pametno.
 
 

06.10.2013.

.

Umoran sam i hladan, iako ne primjećujem hladnoću i ne mogu spavati.
Slušam kako računalo zuji.
Pokušavam šutjeti u sebi.
Čekam ništa.
Koja sam ja budala, iako mi se ne sviđa da sam drukčiji.
Ni kolači više nisu šta su nekad bili.
 
 
...
 
 

04.10.2013.

.

Ne razumijem.
Faker nestabilne psihe (zbog koje svakodnevno pije tablete za smirenje) mi kaže da sam psihički retardirana osoba, zato što se umjesto fejzbuka (gdje on svakodnevno provodi većinu svog vremena) u slobodno vrijeme opuštam isprobavajući operativne sisteme na računalu.
Kad nenormalna osoba kaže da nisam normalan, hm, jel to možda pohvala?!
 
 
Prisjećam se vremena kad sam shvatio kako je zao svijet, dok još nisam osjetio njegovu zlobu.
 
 

02.10.2013.

.

Šiljilo jako dobro šilji, čak i ugljenu olovku.
Nastavljam crtati.
Malo je provirilo sunce kroz hladne tmurne oblake.
Opet sam spavao u prirodi.
Ima puno gljiva, a nemam ih s kime ići brati.
Čuju se zvuci samo grubih ptica.
Opet se svađam sam sa sobom, u sebi.
To bi trebalo značiti da sam dobro.
Povremeno zavirim u njen dnevnik, čeprkajući po prošlosti.
Još jednom, još samo jednom, kao neki ovisnik.
Iako je sve nestalo, tijelo i osjećaji se hoće prilagoditi za novu maštu.
Razum je umoran.
Tko se ne bi umorio čekajući djevojku s brojem osam?!
U autobusu je sve manje normalnih.
Opet skrećem s teme... vraćam se...
Brzo listajući, kao da će tako brže nestati otisak nečeg što je bilo;
naišao sam na stojedan tekst s kraja 2009.
Zaustavljen sat i bolan tekst.
Podsjeća na događaj koji se dogodio dvije godine kasnije.
Dvije godine!
Dvije godine su već skoro prošle.
Tko bi me shvatio kad ni sam sebe ne razumijem?!
Poneko tko se nađe da proba utješiti ne shvaća da pokretanje vodi k potpunom raspadu.
Mislim da je bolje ne mrdati sa donekle stabilnog mjesta, nego trčati nekud što možda ne vodi nikuda.
Umoran sam od slučajnosti.
Zbunjen, iako mi sve izgleda jasno.
Mah... gluposti pričam i pišem, samo zamišljena stvar i ništa više, mada znam... lažem.
 
 
"Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija..."
 
 

30.09.2013.

.

Opet je došao period kad sam nekako tužan.
Dan je prošao u redu.
Razmišljao sam o besmislu fakerskog preseravanja.
Vraćajući se kući shvatio kako je "valentino-volim te još" tužna pjesma.
Otišao sam u susjedni grad.
Kupio prvu kutiju cigareta nakon oko pet godina i požalio, jer nisu više kao prije.
Promatrao srednju koju sam završavao prije oko desetak godina.
Promatrao zgrade sa suprotne strane, njihove nove krovove i stabla koja su sada veća pa ih zaklanjaju.
Ima jedna starija veća kuća s jednim drvetom, pa sam zamišljao kako bi bilo da ju nacrtam vodenim bojama.
Odem na kolač i limunadu.
Promatram obližnje parkiralište.
Prolilo mi se malo limunade.
Kiša pada.
Svi se žure da pobjegnu, a ja normalno hodam (inače imam brzi hod, ali u zadnje vrijeme se trudim da sporije hodam), zamišljam da se opušteno tuširam i pjevušim u sebi "rajdersondstorm".
Kupio sam kvalitetnije šiljilo.
Nema više nekih dijelova za računalo.
Kiša i dalje pada.
Nema mlijeka.
Brzo se smračilo.
Šta da sad radim s tom kutijom cigareta?!
Ništa, nek stoji.
Malo me steže u grudima, vjerojatno od njih.
Jesam li nekoga sreo?! Bolje da nisam.
Odustao sam od svih ostalih i mislim da ću probati učiti sunčani operativni sistem na novom računalu.
Razmišljam o brzoj prolaznosti života.
Života?! Bolje je reći životarenja.
Pokušaj normalnog života.
Slušam kako računalo tiho zuji.
"...još ponekad samo povedi me tamo gdje sam davno ostao..."
 
 

27.09.2013.

.

Psihički sam slomljen.
Neznam, možda sam se neprimjetno počeo ustajati.
 
 
Kad sam nacrtao crtež i gledajući u njega razmišljao šta bih još pokušao popraviti da na nešto liči, shvatio sam da mi je nešto poznato, pa sam se sjetio da na svojoj prvoj slici što mi ju je poslala je bila u toj pozi, pa mi sad ta slika djeluje još neobičnije.
Možda zamjena sjećanja ipak uspije.
 
 

21.09.2013.

.

Zamjena sjećanja nije uspjela.
Propalo je odmah čim je počelo.
Mislio sam početi crtati.
Htio sam pokušati nacrtati realnu sliku, iz koje bi se mogla pročitati unutrašnjost osobe, a ne da bude obično preslikavanje, pa sam pregledavao oblike lica u različitim položajima na fotografijama.
Tako sam "nju" prepoznao od prve, iako je rekla da ju neću prepoznati kad ju sretnem.
Ima neobične oči mačkastog oblika, okrugle obrve kao blatobrani na oldtajmerima (nije romantično, ali volim oldtajmere) i još uvijek iste usne kao da su beskonačno zaustavljene u nekom čudnom stisku.
Ostalo ne prepoznajem.
A opet, možda je imala pravo, možda ju nikad nisam ni poznavao, nego samo nekakav njen ideal koji je tog trena željela biti.
Prije nekoliko godina, na početku, sam se uspio na jedan tren odvojiti od nje.
Poželio sam opet taj osjećaj pripadanja, jer mi je nedostajao u praznini, pa se vratio i od tada se više ne mogu odvojiti.
Dok sam išao u osnovnu, razmišljao sam o predškolskom odrastanju i svojim potezima; u srednjoj o osnovnoj, nakon srednje o srednjoj, nakon toga o traumama koje su ostale skrivene negdje duboko.
Onda sam prestao pisati.
Kasnije se dogodilo sranje, tako da su neke traume tada bile lijepi događaji.
Nakon toga sam prestao i razmišljati.
Ne znam kud bih sa sobom, a nemrdanje s mjesta nije nešto opuštajuće.
A opet... možda je na redu da se ostvari zadnji u nizu zbrkani san.
Suočavanje sa samim sobom.
S okrutnom stvarnošću.
I šta ako ispadne da ničeg normalnog tu nema?!
Nakon nekog vremena sam ju prestao osjećati.
Ostalo je samo nešto u meni, sjećanje na gluposti.
Žena koje nema.
Djeteta kojeg nema.
Gudbajtins.
Hoće li se feniks opet ustati iz ničega?!
 
 

21.09.2013.

.

"Stajala je usred bašte ko najljepši cvijet,
kao da je dio mašte i muzike te.
Slušala je pjesmu moju, posljednju što pjevam njoj.
Sad joj kažem "zbogom draga", a bila je život moj.
 
Prošla je kroz moje snove i bila je tren
cijelim tijelom bila moja, ja bio sam njen.
Nosila je našu ljubav, našu sreću, prvi cvijet.
Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet.
 
Al noćas ako sluša nek čuje bol.
U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj..."
 
 

21.09.2013.

.

"Pogledaj u moje oči,
zašto skrivaš pogled taj?
 
Djevojko u sutonu tihom,
pokraj rijeke što koračaš,
s tužnom sjenom na licu svom
i kosom nježnom,
i kosom plavom kao lan."
 
 
"Miriše sol u tvojoj kosi.
Sjećaš me na bol i vjetar me nosi
prema tebi, kao brod na grebenje.
Razbit će me opet staro nevrijeme.
 
Dotakni me usnama.
Još voli me pjesmama.
Dotakni me prstima
i skini bore s naših godina.
 
Ja odlazim i ne kažem zbogom.
U srcu te nosim sa sobom.
Sve je isto, isto kao prošli put.
Ti mi samo tiho kažeš sretan put,
ali još riječi tisuću u nama umiru."
 
 
 
 
Umorio sam se pobjeđujući tešku igru, koju sam već odavno unaprijed izgubio.
 
 

21.09.2013.

.

U nevremenu kad me više ništa ne opušta,
kad se spremam otići s posla o kojem sam godinama maštao i radovao mu se,
kad se bliži još jedna tužna godišnjica;
njen šamar mi je došao kao šlag na vrhu torte od govneta.
 
 
 

21.09.2013.

.

---------------------------
 
 

06.09.2013.

.

Otišao sam u slastičarnicu pojesti kolač i popiti limunadu, prvi put nakon pet godina.
Nije me smirilo, kao ni šetnja parkom.
Vožnja nazad kući me malo opustila.
Budem probao ponovno nastaviti.
Sutra je novi dan.
 
 
"Prošla je kroz moje pjesme strasno
i u svakoj ostavila trag.
Shvatio sam, al' je bilo kasno:
da joj nisam drag.
Godine su ostale za nama,
cvjetna polja, mladost i sve.
Ostao sam sam, ostao sam sam,
jer nikad više vratiti se ne će,
nikad više.
 
Nije htjela, nije htjela
moje pjesme, moju ljubav moja djela.
Nije htjela ruke moje.
Svoju ljubav, nije dala srce svoje.
Nije htjela."
 
 
Hepi end!
 
 

05.09.2013.

.

Marvin koji je prodao svijet.
 
 
Pukao sam.
Prva cigareta nakon pet godina.
Odvratan okus u plućima bez željenog smirenja.
Alergičan sam na život, pa peckaju i suze mi oči.
Nisam našao mjesto gdje bih se u miru mogao isplakati.
Tup osjećaj psihičkog umora.
Nisam planirao napisati toliko tekstova, pa sada više nema mjesta da svi budu na jednoj stranici.
Da sam bar napisao nešto pametnije...

 
 

04.09.2013.

.

Nešto se čudno dešava.
 
 

04.09.2013.

.

Rekla je...
"Ne idi. Vrati se. Ostani. Ovo je zemlja za nas. Ovo je kuća za svu našu djecu. Pogledaj me očima djeteta!"
...nekada davno.
 
 

Ponekad se osjećam kao zombi koji pokušava živjeti normalan život,
bezuspješno oponašajući nekadašnje normalne poteze.
Jesam li (još uvijek) živ?!
 
 

04.09.2013.

.

Marvinova Pamet: "Izvini dragi, nisam htjela..."
Marvin: "?"
Marvinova Pamet: "Nisam znala da je supa bila vrela!"
Marvin: "???"
 
 

15.08.2013.

.

Hm, ne znam šta čekam.
Možda neko bolje vrijeme.
 
 

15.08.2013.

.

Danas se osjećam dobro, nakon dugo vremena.
Jutros su mi se u polupospanom stanju svađale misli, pa se smirile i shvatio sam smisao.
Sada opet strpljivo čekam.
 
 

11.08.2013.

.

" Želiš me zagrliti iznutra.
Želiš iskusiti jedan iskren trenutak.
Gledaš u mene i ne vidiš ništa.
Gledaš u mene da bi vidjela istinu.
Živim svoj život, padam u sjenku.
 
Neki stranac polako izlazi na vidjelo.
Srce nekog stranca bez doma.
Posežem za onime što mi je stvarno na umu
i osmjesi mi srce prekriju.
 
Gubiš se u meni.
Čudno kako nikad nisam znao. "
 
 

10.08.2013.

.

Dosadila mi je bezvoljnost.
Dobro je što je prolazna.
Ponekad se osjećam kao djevojke kad imaju one dane.
Umoran sam.
Odoh spavati.
 
 

09.08.2013.

.

Ponekad mi se čini kao da je netko zaustavio vrijeme.
Kao da sam zaustavljen u neprestanom kruženju.
Nisam dobro.
Razmišljao sam i shvatio zašto sam još uvijek tu.
Razmišljao sam i koliko ću još dugo biti tu.
Ostao je još jedan operativni sistem koji sam planirao probati na računalu.
Kažu da je najzajebaniji.
Šta ako ga uspijem pokrenuti ili ako ne?!
Ništa, kao i do sada.
Samo još jedan razlog...
Tužan sam.
Nadam se da je prolazno.
 
 

08.08.2013.

.

Ovih dana mi više ništa nema smisla, tj. jedini je smisao da je sve zeznuto.
Ne sviđa mi se kud to sve ide.
Ponekad razmišljam da sam možda trebao raditi drukčije poteze u životu.
Osjećam se omamljeno-pijano, iako sam trijezan.
Dosadile su me gluposti o kojima drugi pričaju.
Vruće je i muhe me grizu.
Ponekad se pitam šta uopće radim tu.
Možda samo hoću vidjeti koliko mogu izdržati trijezan u ovom idiotizmu.
Ponekad imam osjećaj kao da se sve ponavlja.
Bez nekog napretka na bolje, a opet tješim se da je možda bolje i to nego prema lošijem.
Trudim se da ne budem prost, makar tu.
Zato ne budem opisao kako sam.
 
"Sanjam da te opet slušam kako dišeš,
kako dišeš dok savija se trava;
da me dira tvoja kosa plava,
tvoja kosa na mom licu draga."
 
 

31.07.2013.

.

Ne znam zašto još uvijek razmišljam o njoj, možda zato što ju još uvijek volim.
Navraćao sam da vidim kako je i onda kad nisam mogao biti kraj nje.
Htio sam čuti da je dobro.
Onako iskreno dobro, a ne njen površan prisilan osmjeh.
Jedan dio mene je htio pobjeći daleko od nje, a drugi joj se htio još više približiti.
Osjećao sam prije desetak godina nešto slično, ali ne tako jako, ne tako dugo i ne tako lijepo.
Htio sam čuti da ima nekoga, da je sretna i zadovoljna, a kasnije sam htio čuti da je pronašla sebe.
S razgovora smo prešli na maštanje, a kasnije šutnju.
Ne znam kako je.
Ne znam ni kako sam ja.
Ne znam kako bih reagirao da mi se javi, ne znam ni kako ako bi nastavila šutati.
Ne znam, puno toga ne znam ili samo ne želim znati.
Ponekad zamišljam da je kraj mene i da me zagrlila.
Ponekad se pitam da šta uopće razmišljam o njoj, možda ni ne postoji.
Ne znam ni zašto ju volim.
Možda zato što je shvaćala, što joj je bilo stalo, iako to nije pravi razlog.
Možda zato što sam sanjao da ju volim, prije nego sam ju zavolio.
Možda bih se trebao probuditi.
Ne znam, samo znam da ju volim.
 
 

24.07.2013.

.

" Nemam baš mnogo toga da ponudim,
nema baš mnogo toga za uzeti.
Ja sam apsolutni početnik
i apsolutno sam pri sebi.
 
Sve dok smo zajedno,
ostalo može ići dođavola.
Ja te apsolutno volim,
ali mi smo apsolutni početnici
s očima širom otvorenim,
ali jednako nervozni.
 
Ako bi naša pjesma
mogla letjeti preko planina,
mogla se smijati oceanu,
baš kao u filmovima.
Nema razloga
osjećati sva teška vremena,
da bi iznjeli teške riječi.
Apsolutno je istina.
 
Ništa se veliko ne bi moglo dogoditi,
ništa što ne bismo mogli riješiti.
Oh, mi smo apsolutni početnici,
ne rizikujemo ništa posebno.
Sve dok se još smješkaš,
ne treba mi ništa više.
Ja te apsolutno volim,
ali mi  smo apsolutni početnici.
Ali, ako je moja ljubav tvoja ljubav,
sigurno ćemo uspjeti.
 
Ako bi naša pjesma
mogla letjeti preko planina,
mogla jedriti preko bola u srcima,
baš kao u filmovima.
Nema razloga
osjećati sva teška vremena,
da bi iznjeli teške riječi.
Apsolutno je istina. "
 
 

24.07.2013.

.

Čudan dan.
Ustvari, zadnjih nekoliko dana je čudno.
Stalno imam osjećaj kao da sam to sve već prošao.
Čak i snove, iako znam da ih prije nisam sanjao.
Loš dan, zeznute misli, ružni predosjećaji i učestala bezvoljnost.
Trebao bih naći neki drugi oslonac, da o nečemu razmišljam.
Računala su mi dosadila.
Svejedno mi je za sve.
Ne znam uopće šta tu radim.
Muhe me grizu.
Nekoliko desetaka tekstova o ničemu.
Počeo sam opet povremeno maštati da je ona kraj mene.
Bezveze sam se trudio da ju zaboravim.
Prije nekoliko dana sam sanjao kišnoraspadajući san.
Možda bih se trebao nasmiješiti.
Čiste nespretne ruke.
 
Jesi li tu? Ne mogu te pronaći...
 
 

14.07.2013.

.

Sanjaju li androidi električne napuhuše?!
 
 

06.07.2013.

.

Opagangnamstajl!
 
 
Počinju pripreme za lude provode po ovoj noći.
Još malo pa počinje partijanje, prvo malo, kasnije veliko.
Kažu da se uvijek treba biti optimistično i veselo, pa tako onda treba gledati i na to, tj. da ne će morati brinuti o skidanju čupe koja raste kojekud po tijelu, niti će morati paziti na liniju.
Nakon toga ostatak vikenda, a možda i cijelog tjedna -> triježnjenje.
Možda se i otrijezne.
 
Zrak je zagušljiv, vrijeme čudno, ljudi su... ma nema veze.
Kasnije će ovo izgledati super u usporedbi s njihovim riganjem i prdežima.
 
Mislim da više neće biti ni ovog bloga.
Izbrisan u sekundi kao da nije ni postojao.
Možda netko dobar tada i shvati o čemu sam pisao, ako se još tko normalan bude ovoga i sjećao u toj zbrci.
 
 
Harlemšejk!
 
 
Lud (veći dio publike), zbunjen (manji dio), a normalnog više ni nema.
Ne znam kud bih otišao, sve je već zauzeto.
Djevojke ponosno paze kako im vise pramenovi.
Momci ponosno paze da budu ponosni.
Stari pričaju gluposti da su utješeni, jer će mladima džugle dati odgovore na sva pitanja zato jer se oni znaju služiti računalima, mobitelima i sličnim pizdarijama.
 
 
Kažu da su ljudi kada se jebu sretniji i zdraviji.
Možda bih i ja trebao napisati na majici "oću pičke!", pa bi se tako bolje uklopio u današnje društvo.
 
 


Noviji postovi | Stariji postovi