beats by dre cheap

.

Tuga.
Nemoc.
Prisjecanje na one koji nisu tu.
Vrtlog u glavi.
 
Nekad sam kao mali isao brati gljive s tatom.
Zadnje puteve sam bio sve umorniji i vise nisam vidio tako dobro kao prije.
 
Sada se odrasla zlocesta djeca igraju.
Druga zaludjena djeca uzivaju u nastranostima i ne obracaju paznju na zloceste, koji se natjecu koji od njih moze dalje pisnuti.
Muk i tisina.
Zatisje pred buru.
Stao je svaki na svoju stranu.
Sve jace smrde neke nove gljive.
Nekad su djeca bila djeca, a odrasli odrasli, vecinom.
Sada su to sve neki novi klinci.
 
Mozda bih trebao smireno iznesti stolicu na balkon, sjesti i bezvoljno piti topli puding, dok za tren ne pocne vatromet prstati i kisa padati.
 
Hm, sta da sam mogao u proslosti citati ova sranja koja sada pisem?!
Sta bih si rekao?
Nista.
Zajeb.
 
Koja sam ja budala...
 
Da je neko drugo vrijeme, mozda bih bio genijalac.
 
Sto ce se dogoditi prestanem li... pisati?!
Hoce li se sve ovo izbrisati?
 
Gledam smijesne slike i videozapise, ali nije mi smijenso.
Zalosno, a ne smijesno.
Ponekad citam prastare tekstove ili ih se samo prisjecam.
 
Bitno je da znaju dok je tu.
Nema vise starih slika.
Ostale su samo stare pjesme.
 
Uzdah, duboko udahni, ispusi nos.
Umij se, operi se.
 
Prisjecao sam se profesorice njemackog.
Mislio sam se javiti njezinoj rodbini preko drustvenih mreza ako hoce da pokazu gdje spava, tako da joj odnesem sto se vec nosi kad se posjecuje one koji spavaju.
Svijece vise nisu u modi.
Ostalo djeluje neozbiljno.
Proslo je vise od cetiri godine, a nisam znao da je nema.
I to doznam na obavijestima u starom broju digitaliziranih novina.
Bila je postena.
Nikad nije poklanjala ocjene ili smanjivala.
Ponekad je smirivala na pametan nacin one koji nisu bili pametni.
Mislio sam da se doselila tu, ali ona je tu rodjena, a njeni su se svi odselili, a dosli kojekakvi dojebi.
Dojebi su ostali i uzivaju, a nje nema.
Nema mnogih takvih, mozda ih se nitko ni ne sjeti vise.
Sjecam se kako se trudila da nas obrazuje, smisljala nacine da ucenicima priblizi njemacki jezik, tako da budu zainteresirani za ucenje.
Satovi su bili mirni.
Ponekad je pustila kad je bilo vremena da ucenici tiho medju sobom malo pricaju.
Bila je drukcija od ostalih profesora.
Djelovala je kao malo dijete u odrasloj zeni, koja je izvana bila ozbiljna.
Doznao sam jos da je kao mala glumila u kazalistu.
Hm, nekad je grad imao i kazaliste...
Nekad...
Jednom sam je vidio u knjiznici i javio jo jse.
 Stala je pa me prepoznala i nastavila razgovor.
Pitala me da zasto nisam nastavio skolovanje, da bih trebao, a ja sam se izgovorio kao i ostalima da budem.
Ustvari sam odustajao.
Zbog okolnosti su se uvjeti rada na poslu o kojem sam kao mali mastao poceli mijenjati, pa sam odustao.
Odustao sam i od rezervnih planova.
Neke sam pokusao, potrudio se, ali nije islo.
Bila je emisija o kulturi na tv dok sam ju gledao prije dosta godina, gdje jedna voditeljica po ponasanju malo lici na nju, pa sam je se uvijek sjetio.
Ponekad sam zamisljao da toj voditeljici kazem, da jel zna da me podsjeca na prof. njemackog.
Glupost, znam.
Trebao sam se prije zahvaliti na profesionalnosti rada.
Sad je kasno.
Sjecanja koja blijede, pokoja suza koja se zaledi cim kapne.
Tko jos uopce place?
To vise ne rade ni najosjecajnije djevojke.
To sad nije moderno.
 
Nesto je drukcije.
Vise ne razmiljam o Jeleni.
Cak iako ju ponekad snajam, jer san ubrzo namjerno zaboravim i nastavim.
nastavim sto?
Pa... nista.
Nastavim, hm... prolaze dani.
Da, to je dovoljan odgovor.
 
Sta bi bilo da mi se Jelena javila?
Da me saslusala?
Podrzala?
Pa da smo onda u miru nastavili dalje druzenje ili prestali.
Nije vazno.
Sve je drukcije i besmisleno je razmiljati o necemu sto vise ne postoji.
 
Hm, cita li ponekad moj blog?
Kako se toga nisam prije zapitao.
Ocekivao sam da ako suti od mene da ni ne cita, a mozda ga i cita.
Sad me hvata panika.
Kao da nije dovoljno sto sam se sramotio privatnim porukama.
Ma i ja se brinem zbog gluposti, pa naravno da ne cita.
Ona je takva osoba, kad nesto odredi toga se i drzi.

Mogao bih i ja biti cvrsi.
Bio sam nekad, ali pokusam tako da ne zalim uzalud zbog propustenih prilika.
 
Zaboravio sam njemacki.
Znam samo reci kajne anung.
Nemam pojma.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
A onda je dugo u noc plakao u sebi i tuzno tiho uzdisao orosenih ociju, ili je to mozda od zime...
 
 

Autostoperov vodič kroz galaksiju
http://bezpanike.blogger.ba
14/12/2014 00:05