beats by dre cheap

.

    Ima jedan film o nekom covjeku sto je odmalena zivio na brodu. To je bio njegov svijet, iako je imao puno prilika sici s njega. Ostao je na tom brodu cijelo vrijeme, do kraja. To je samo film, ali podsjeca na neke zaboravljene ideale.
 
    Bio je grozan dan. Nisam vise mogao izdrzati, pa sam otisao u susjedni grad, u park, na mjesto gdje sam se nekada opustao. Tamo nisam dolazio dugo vremena. Nekada je bio stalno svjeze pokosen, a sada zapusten, zarastao, bez cvijeca. Ponio sam i cigarete. Ostalo ih je jos nekoliko u kutiji, kupljene prije vise od deset godina. Dodjem do mjesta gdje sam znao sjediti, pa vidim da su prefarbali ogradu, a tako i moj natpis koji sam napisao dok sam jos isao u srednju skolu. Ispred natkrivene klupe, na betonskom podu je hrpa izgorenog granja, valjda danasnji mladi i njihove zabave... Onda primijetim da jos uvijek stoji neprefarban natpis sto je napisao isto u srednjoskolsko vrijeme, mozda isti dan kada i ja, jedan lazni prijatelj sto me puno iskoristavao. Shvatio sam da je on pobijedio. Nisam pusio. Nisam ni sjeo, samo sam stajao i gledao. Zakoracio sam unazad, pa se sjetio da u obliznjoj zgradi radi zena jednog drugog laznog prijatelja, doselili su se iz vukojebine u centar grada, preko sektaskih znjora je na dobro placenom poslu gdje ne treba nista raditi, isto kao i on. Izgleda da to vise nije moj grad, pa sam pobijedjen krenuo stazom nazad. Usput se sjetim da pogledam drvece, pa vidim da se tresnja razgranala. Jos uvijek ima breza preko puta rijeke uz staru kucu, ali nema stare jabuke. Vratim se nazad na mjesto gdje je po sjecanju bila ogromna stara jabuka, mozda i preko stotinu godina stara, pa shvatim da gledam prema trulom panju. Prije nekoliko godina su ju zapalili neki novi klinci, ali stariji ljudi su upozorili, pa je na vrijeme ugasena i nastavila je postojati. Nekada sam isao u obliznju slasticarnu, ali zgadilo mi se kada sam doznao da onima koji lagodno zive i traze kojekakve pomoci ljubaznije daju duplo vise sladoleda nego nama ostalima, za duplo manju svotu nego sto mi placamo, a i zadnji mi je ostavio gorak okus u ustima. Hodao sam nazad, zurnim korakom. Vise nisam imao kud.
 
    Cula se tiha raspadajuca muzika iz zabriski tocke. Sve je usporeno nestajalo velikom brzinom. Ne stigne se ni isplakati. Mozda vise... Zaborav magli gubitke iz proslosti. Ne pojavljuju se drugi dobri ljudi, a onih otprije je sve manje. Ljutio sam se sto nije bila uz mene, izasla je nova iz mahune, sav njen bijes, strah i zbunjenost su se istopili i nestali, osjecala se odlicno. U daljini se cuje skicav smijeh onih koji se smatraju pobjednicima, iako jos nije kraj.
 
    Topio sam se, nestajao, kao snijeg u proljecu.
 
    A i ti pjesmo, tiho, tise...
 
 

Autostoperov vodič kroz galaksiju
http://bezpanike.blogger.ba
27/06/2019 19:19